Ti koji čitaš, osjeti moju bol, osjeti moju čežnju, budi mi prijatelj jer drugog nemam...
Duboko u ponoru, osjećam kako nestaje dio mene, osjećam bol koja teče kroz moje vene, osjećam suzu koja je na oku mom, prijatelju. Boli i ne prestaje.
Da li ću izdržati? Da li ću podnijeti teret koji nosim?
Sam na ovome surovom i okrutnom mjestu, imam samo tebe, tebe i ovo pero koje ispušta nečujni krik moje duše...
O Bože, još uvijek se sjećam riječi zbog kojih nestajem, još uvijek ista bol, kao da se sada dešava...
Na pragu stare kuće s' malo pogače u ruci zvala je umiljato, zvala je srcem prijatelju, zvala je a niko se nije trgnuo, zvala je a ja se nisam odazvao... Nisam prijatelju, nisam poljubio te čedne ruke, to naborano lice koje je plakalo za mnom, nisam stigao da joj uhvatim pogled kojim je gledala samo mene... Danas na istom tom mjestu, ništa nije isto, ja sam tu, čekam čedne ruke ali ništa, čekam osmijeh koji zaboraviti ne mogu ali ništa... Ostajem sam sa svojim bolom, okrećem se i odlazim. Ostaju suze i gorčina koja se ne zaboravlja, ostaje bol koja će me pokopati.
I.P
I.P
Nema komentara:
Objavi komentar