U življenju, u trpljenju...
Onog trena kada život podrediš nadi i istrajnosti u naumu i želji za ciljem
koji će te dovesti na put na kojem više ne moraš da trčiš i tražiš dalje, roviš
po dubini duše i duša koje susrećeš, paleći svjetlo na najmanji znak pokreta i
plemenitosti svijeće koju držiš, shvatit ćeš bit svoje potrage. Sve vrijeme
stojiš u mračnoj sobi držeći svijeću u jednoj ruci i šibicu u drugoj. Na znak
dolaska ruha kojeg očekuješ cijeli život upališ šibicu i svijeću, šireći
svjetlo u valu oko tebe koje hrli prema svim uglovima sobe i do vrata na koja
treba da uđe taj ruh. U tim najudaljenijim kutovima su tvoji strahovi i porazi,
tegobe i misli koje pristaješ da ogoliš pred vrijednošću toga što ulazi, ne
pitajući se da li je vrijedno otkriti ih sve tako, ogoliti, izvrgnuti tuđem
pogledu iako ih kriješ i od samog sebe. Okružuješ se mrakom i ne smeta ti to,
prihvataš u cjelosti datost u kojoj se nalaziš, držeći se za slabi plamičak
svijeće koju držiš i koja tek ponekad bljesne. Čuješ kucanje i upališ je u
nadanju i čekanju, skraćuješ je svakim novim titrajem koji pobjegne plamom ne
žaleći, nego pobuđen nadom da je vrijedno, da će da gori dovijeka. Međutim, vrata
koja se odškrinu samo donesu vjetar koji šiba svojim ulaskom i ugasi plamen,
ostavljajući samo slabi odsjaj u dimu što se rasprši i izgubi u milionu drugih
čestica oko tebe. Soba ostaje prepuna praznih odbljesaka, nijedan ostao da
grije, svaki samo bljesnuo i otkrio nadom sakrivene kutove, i nestao... Ti si
ta soba, ti si onaj koji je kroji po sebi i smješta stvari unutra, ali nisi
vlasnik. Vlasnik je Onaj koji je stvorio sobu i vlasnici su oni koji svojim
nedolaskom čine je uređenom tako kako jeste. Ti živiš tu, umirući u njoj.
Okrećući se oko sebe u svitaju
novog dana, ne posmatrajući sobu sebe već svijet kojem pripadaš, vidiš li lišće
opalo i ono na grani što je još ostalo, vidiš li suncem pozlaćene posljednje
tragove stopa, neiscvale pupove prevarene zakašnjelim povjetarcem juga i pticu
što nije napustila gnijezdo? Osvrneš li se oko sebe da osjetiš mjesto gdje
ostavljaš dijelove sebe, kojima hraniš dušu i gdje pišeš uspomene? Pogledaš li
na odbljesku vode svoj lik i poželiš da uroniš u njega, pogledaš tim drugim
očima iz dubine sebe koji si vani, nečujnim dodirom staviš prst na svaki trag
na licu što ostade upisan i što ga čelo nosi a obraz čuva? Vjetar što naiđe
uzburka površinu vode, zamrsi misli i odleti dalje, penjući se visoko pod
oblake, stružući sada već ogoljene stabljike bilja na obroncima uzvisine svojim
ohlađenim rukama i noseći miris jeseni i dolazeće kiše... Jednom kada se stopiš
sa svojim likom iz vode i postaneš siguran korak na neravnom putu, imat ćeš
pogled na sunce iznad sebe, na nebo zastrto oblacima i osjetiti miris neiscvale
trave, nedosanjanog sna da doživi svoje ljeto dok nije snijegom okovano...
Ne pišući priču nego živeći je i
stavljajući samo misli na papir krojim dezen sebe, nesvjesno ocrtavajući lik na
vodi onoga što jesam i šta drugi vide. Shvatam da je nemoguće opisati do kraja,
znati dubinu i osjećaj, suštinu bića svakog od nas. Nekada je nepregledna
daljina najbolje što oko poželjeti može da umiri srce i pusti da ruh putuje
daleko, da odmori, nađe smiraj i vrati se upotpunjujući i bojeći tvoju tamnu
sobu novim bojama koje vidiš tek kada upališ svijeću, kada uroniš i pogledaš se
sa druge strane, dotakneš onu liniju koja se ocrtala negdje na čelu, utisnula
trag u sjećanju...
Postoji ono što te drži vezanog
za nešto ili nekoga, tu na lijevoj strani, ispod rebra, zaštićeno a ranjivo,
malo a preteško, i neminovno za život poput mašine a protkano osjećanjima što
mogu i čelik da smekšaju... Tu smjestiš sve, čitavog sebe i brojiš otkucaje
kojima produžavaš tren za trenom svoje bivstvovanje. Vežeš sebe za one kojima
bi i čitavu svijeću iz ruku dao, da je ti više nikada ne upališ jer znaš da će
je oni čuvati upaljenu za sebe, držati je čvrsto i spustiti kada joj dođe
vrijeme, ne tražeći od tebe truda više nego možeš, snage više nego imaš i želje
više nego željeti možeš da daš...
U trenutku obasjanom prolaznošću,
pogledom ispratiš one koji odlaze ostavljajući te na koljenima pred Tvorcem što
ti dade dan i dušu. Oko tebe ostaju prazni koraci i neugažena staza okovana
samoćom za koju si znao da će doći, ili je odavno tu, samo je prisustvo
malobrojnih je činilo manje primjetnom. Pogled spušten i misao visoko otrgnu te
od svijeta uzdaha i vezanja za druge i drugo, kucnu ti u sjećanje i došapnu da
si suđen sam do jednom, da postoji jaz koji sam moraš da popuniš da bi stvorio
mjesto za druge, ne sa drugima. Toliko je sve prolazno da ne možemo da pojmimo
brzinu te prolaznosti. Ni prolaznost sebe ne vidimo u ogledalu. Vidimo samo
trenutnu pojavu i bivstvo, ali stvarnog sebe vidimo onda kada pogledamo kakvi
smo bili dan, godinu i deceniju prije, i čemu težimo da budemo za isto toliko
vremena koje smo prošli i kojem se vraćamo. Označavamo prolaznost brojem koliko
su puta vrata se otvorila i zatvorila, topeći svijeću kap po kap i tjerajući
nas da je palimo iznova i iznova. Prolaznost u kojoj sjedimo pišemo uljanim
kapima što ostanu, trajni smo koliko i goruća svijeća.
Gledaš u odraz na površini vode u
nemogućnosti da uroniš i osjetiš hladnoću kojim odiše tvoj stav i želja, ne
možeš me uhvatiti, misao sam, strijela i luk, tren u nenavijenom satu, niti
obuhvatiti pogledom, širinom svojih snova sam predaleko da mi nađeš početak i
nagovijestiš kraj. Nisam ti stranac, ali nisam ti ni jasna slika niti odraz već
pomalo pomućen odraz osmijehom i pomalo ocrtanih obrisa tugom. Ko sam ti?
Slijepi putnik u srcu što ne zna odredište ili zarobljenik u bezakonju igara
istog? Trudiš li se potisnuti ili riješiti se more u trenucima slabosti što ih
zovemo sjećanjima gaseći svijeću kada najjače zasija? Ja sam već odavno daleko,
nii sama ne shvatajući. Težnjama otrgnuta od potrebe za ostankom i lancima
uspomena. Odraz u zrcalu i na površini vode istu misao daruju, nemoć da
razaznaš dublji smisao sebe i prolaznosti u kojoj se nalaziš a koju moraš da
prođeš. Proteći ćeš, a ni shvatiti nećeš gdje si izgubio tren za trenom života
u svijetu punom beskrupuloznosti, okrutnosti i licemjerstva prema manjim i
ranjivim a potajnim divljenjem tiraninu što je omču svima oko vrata stavio već
odavno, predstavljajući je potrebom i tješeći te lažnom sigurnošću. Trčiš
stazom na kojoj postaješ lovina onog trenutka kada se suprotstaviš ostalim
lovcima. Dan ti počne i završava sa strahom, opada nada poput lišća sa grana
što se zavihore i na najmanjem vjetru i padnu na dno, neka bitka za golim
preživljavanjem i iskrivljenim vrijednostima morala da se prihvate u biranju
„uzmi ili umri“. Nestane te u toj igri gladi za prijestoljem ega kao plam što
ga jednim dahom ugasiš kada se vrata sobe unutar tebe opet zatvore i ostane samo
još koji tren tanak obris dima da je plamen nekada gorio. Postaneš li lovac na
sjećanje sutrašnjice ispisano današnjicom ali s one strane ogledala, sa ove
strane si lovina. Lovina za one koji ne praštaju greške vezanja za prolazno jer
si i sam prolazan. A lovac i lovina nikada isto ne žive dan. Možeš jednom
ugasiti moj plamen, ali onda kada je nestalo dima i svijeća sagorila,
redoslijed će morati nastaviti nečija drugo svijeća. Na kraju krajeva, to i
jeste balans na kojem svijet opstaje. Ili si lovac, ili lovina. Zavisi sa koje
strane gledaš.
Zatvoriti sobu jednom za svagda,
zamandaliti je i skriti od pogleda nevoljnika i bespotrebnih nada što sagore
dušu prije nego shvatiš da je prošlo vrijeme oživljavanja sjećanja na put od
juče kojem si okrenuo leđa je možda i jedini način da razumiješ i kreneš pravim
putem. Upletene nade i želje same po sebi su jedna od kapija na koje ulaziš
kada kreneš ne osvrćući se na odraze vode koja se lahko pomuti i izgubi tvoj
odraz u svojim dubinama. Pronalazeći sebe gubiš druge oko sebe, iste one koji
su uporno gasili plam svaki puta kada ga upališ sa novom nadom, gubiš one koji
su tražili sebe u tvom shvatanju ne dajući ti prostora da sam sebe shvatiš i
uklopiš u priču koju si živio, a nije bila tvoja ili je bar nisi osjećao svojom.
Vrijednost slobode uvidiš onda kada joj počneš nazirati kraj. U življenju i
trpljenju malo je zajedničkog, u molitvi mnogo zaštitničkog, a u traganju i
odlučnosti uspješnog. Ne čineći zulum drugima, činiš ga sebi...
Uvjerena da ću naći ono što tražim,
kao davljenik što ne spušta ruku, kao onaj koji vječno čeka i ne okreće glavu
od puta kojim taj kojeg čega treba da dođe, kao pupoljak što ne gubi nadu
čekajući sunce da se otvori, kao pogled u nejasnu sliku čekajući da se izbistri,
jer vjeruješ da će biti sve jasno- u trenu kada treba i na način na koji treba.
Nije smisao tražiti smisao u besmislu niti vječno čekati na jednom mjestu
usidren u tugu i razmišljanja koja počnu da upravljaju tobom. Nije smisao ni
biti lovac pa vječno goniti ili gonjen biti. Smisao je pronaći sebe
ostavljajući za sobom sve što ti nisi.
Alihodžić Fatima
