POGLED U VJEČNOST

S

reo sam sinoć ponovo tog čovjeka. Sam je, tužan, nesrećan, gleda samo u falšu i u prazninu. Prolazio sam tom ulicom mnogo puta i uvijek ga sretnem u takvom stanju. Polu pijanog, sigurno gladnog ali što najviše boli tužnog. Šta se desilo tom nesrećnom čovjeku? Zašto je postao takav? Ne vjerujem da se takav rodio. Ko mu je uzeo dane? Posmatrao sam ga dugo svake naredne noći kada sam tuda prolazio. Uvijek iste radnje, isti pokreti, kao da mu je samo to važno. Popije malo iz flaše, pogleda zatim u nju a onda njegov pogled završi negdje u daljini, praznini, beskonačnosti. Kao da nešto ili nekoga tamo traži. Nešto što je izgubio. Nekoga koga nema. Ponudio sam mu smještaj i hranu. Odbio je, ponosno. 

-          Ne treba mi to - rekao je samo.

-          Recite šta vam treba, učinicu sve ? - insistirao sam.

-          Ono što trebam davno me je pretvorilo u ovo što sam sada - rekao je gledajući u onu istu prazninu.

       Ispričao mi je sve. Sve ono što ga je dovelo do toga. Bio je nekada ugledni gospodin, profesor, bio je primjer. Sada je niko i ništa. Sve što je imao dao je za ovo što je sada - ništa! Sanjao je i želio porodicu, ženu i djecu. Ništa mu se nije ostvarilo. Ništa sem, žene.                 

Kada je upoznao nju, vjerovao je da je osvojio svijet. Sa njom je bio sve, kralj, vladar nad životom i smrću. Bila mu je prava, prva ljubav. Prva i ona prava. Osjećao je to čitavim bićem onoga dana kada ju je prvi put vidio. Prva i poslednja... Međutim ona nije marila za njega, za ono što joj je on pokazivao. 

     Možda nije odgovarao njenim standardima, nije bio njen nivo. Odlučio je da joj kaže sve..sve ono što osjeća, što ga muči. Samo je o njoj razmišljao iz dana u dan. Našao ju je i sve joj rekao otvoreno, iskreno od srca. Saslušala ga je a onda samo bez riječi okrenula glavu i otišla. Gledao je dugo u tom pravcu. Pratio svaki njen korak. I kada je nestala iz vidika njegovog oka i dalje je samo stajao i gledao, gledao...gledao… Ostao je tu dugo vremena, možda do jutra, možda i čitav naredni dan. Ne zna ni sam, ne sjeća se.

     Sjeća se samo njenog odlaska. I čutanja. Tišine. Mučne i teške. One koja je zauvijek postala dio njega. Tišine koja je nadomjesitla onaj dio koji je otišao sa njom. Pronašao je tada sebi druga, flašu, alkohol. Postepeno je počeo da se opija. U pijanstvu se osjećao nekako bolje, kao da mu je to pomagalo da zaboravi. Da zaboravi nezaboravno. Nju. Taj odlazak. Svaki dan mu je postajao isti, dok se svi dani nisu pretvorili u jedan jedini. Želio je da nestane, pobjeći nije mogao a i nije imao gdje.  Prestao je da odalazi na posao. Nešto ga je izjedalo iznutra.

     Pustio je bradu i kosu. Misleći da će tako postati neko drugi. I od tada je ovakav kakvog sam ga sreo i upoznao. Zapušten i tužan, nesrećan. Od onog dana uvijek dolazi na ovo mjesto, ovo gdje ju je poslednji put vidio. Mjesto sa koga je otišla jednom, jednom i zauvijek!

-          Zašto je nikada nisi tražio? - pitao sam, ne znajući šta da kažem. Pomalo ubijen onom što sam od njega čuo.

-          Nisam, eto tako - odgovorio je.

      Nije želio da kaže. Boljelo ga je mnogo Ona ga je boljela, sjekla kao mač koji lako oštricom presjeca sve čega se dotakne. Postao sam uznemiren, unutra. Zaćutao sam, no ipak sam ga upitao, jer u nama postoji nešto mnogo jače od nas samih.

-          Trebao si potražiti neku drugu, bolju možda - pokušavam da bilo šta čujem od njega. Da nekako prekratim smrtnu tišinu posle onog odgovora.

-          Ne, druge je nisu vrijedne. Voljeo sam jednom i zauvijek - dodao je pogledavši po prvi put u mene.

     Tada sam u tim ocima vidio LJUBAV. Vidio sve ono što osjeca, vidio taj odlazak. Sjajile su NADOM, nepokolebljivom. Zato je tu svake noći. Čeka Nju. Čeka je da se vrati, čeka jer joj nije rekao sve. Primjetio je da ga gledam i skrenuo pogled.

-          Zato si uvijek ovdje - dodao sam.

-          Da, zato - čuo sam glas nesrećnog čovjeka.

-          I dokle tako – upitao sam.

-          Sve dok je tako potrebno, za ljubav ne postoji čekanje - promrmljao je.

     Više nisam mogao ništa da kažem, ništa da pitam. Ostao sam bez riječi, onih pravih.        Još uvijek je na onom istom mjestu, sa flašom u rucu i pogledom u daljinu, u beskonačnost. Pogledom ka Njoj, za Njom. Traži je. Čeka. Nada se. I ostaće tamo. Ostaće zauvijek.    Vječno, baš kako i voli.

     Ponovo večeras ga gledam, prolazim. Iste radnje, baš iste. Isti pogled, sa nadom.               Gleda i netrepće. Dok ovo večeras pišem pitam se da li vrijedi. Da li vrijedi čekati, bilo šta? Pitam se koliko ce još izdržati tamo... Da li čovjek može toliko da voli?                                    

Kolika je snaga ljubavi? I da li smo svi pomalo ON!!!

Stefan Đurić

Stefan Đurić

Stefan Đurić (1993) rođen je u opštini Petrovo (Bosna i Hercegovina / Republika Srpska), na slavnoj zemlji Nemanjića, Ozren gori 14. januara 1993. godine. Osnovnu školu započeo u Doboju a završio u Bijeljini. Još u ranom uzrastu zahvaljujući svojim dobrim učiteljicama Radi Dugić i Branki Đorđić zavoljeo ljepotu pisane riječi. Piše od osmog razreda osnovne škole. Tehničku školu „Mihajlo Pupin“ upisuje u Bijeljini gdje je i završava 2011. godine sa zvanjem: Tehničar drumskog saobraćaja. Nakon srednje škole upisuje Pedagoški fakultet u Bijeljini. Diplomira na temi iz Predškolske pedagogije i stiče zvanje: Diplomirani vaspitač predškolske djece. Trenutno se nalazi na završetku magistarskih studija (odbrana magistarskog rada) Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Pedagoškog fakulteta u Bijeljini. Majstor je borilačkih vještina. Bavi se kreativnim radom, ikonopisom, pirografijomo, duborezom. Piše poeziju, aforizme i prozu. Radovi su mu do sada nagrađivani na studnentskim, učeničkim i ostalim konkursima.

Od nagrađivanih radova izdvajaju se:

1. „PUTUJEMO SA SVETIM SAVOM KROZ VIJEKOVE U VJEČNOST“ – esej;

2.  „GOSPODE OTVORI VRATA DUŠE MOJE“ – esej/priča;

3. „RASTAJEMO SE ALI PAMTIČEMO“ – priča;

4. „ĆOPIĆEVA BAJKA U FUNKCIJI RAZVOJA GOVORA KOD DJECE“ – esejistička analiza.

 Dvije pjesme „OPROSTI MI“ i „AKO ME IKADA OSTAVIŠ“ objavljene su mu 2015. godine u Zborniku ljubavne poezije „Nekazano“, Bar. Piše i stvara u gradu maldih, Bijeljini. Neoženjen i nezaposlen. 

Bjegunka

Nebo na očima,

a koraci na nebu.

Neprekidno kruženje

po sobama prostranstva.

Razasuto lišće, pupovi, tučkovi, peludni prah

u mom kreativnom neredu.

Gdje se skriva

ona bjegunka s vrha jezika?

Mala cvrkutava ptičica.

Zovem ju iskrama noćnih zvijezda,

a ona se nećka ugnijezditi na mjesecu.

Mala cvrkutava

proleti mi kraj oka,

ma sve granice prelijeće

moja bjegunka.

Neda mi mira...

Bjegunka mrzi noći

zbog neprospavanih rima.

Lana Sučec

Lana Sučec

Zovem se Lana Sučec. Rođena sam 10.6.1998. u Sisku.

Već kao mala jako sam voljela crtati i pisati iskrivljena slova koja su se polako pretvarala u riječi... Puno riječi... Rečenice. Poeziju sam počela pisati u 4. razredu osnovne škole, a moja prva "pobjednička" pjesma na Lidranu bila je "Suza jesenskog oblaka". Kasnije "Poštar jeseni" (6.r.), "Snježni dijamanti"(7.r.), "Vatra za večer" (8.r.). Vremenom sam prelazila na ozbiljniju tematiku, potaknuta nezaboravnim trenutcima. Ljeti obožavam veslati i razmišljati o novim stihovima. Tako sam napisala pjesmu "Nedovršeni zaveslaj". Svoju poeziju volim dijeliti s drugima te sam u 7. razredu osnovne poslala svoje pjesme na "Goranovo proljeće" i osvojila 2. nagradu. Prošle godine, u 2. razredu srednje škole ponovno sam dobila 2. nagradu "Goranovog proljeća". Tematika mi je širokog spektra.

AKO TREBA

Ako treba

Uništit' ću prošlost

Koja te ubija

I od koje ti

Zadrhti duša

Izbrisat' ću tragove

Tvojih nemira

Ako treba

Čekat' ću da me

Oblikuje novi dan

Onako kako želiš

I sve ćeš bolje razumjeti

Ako se duboko

Zagledaš u moje oči

Vesna Erl

Vesna Erl

Vesna Erl je rođena 22.11.1972. godine u Zenici. Nakon završene Gimnazije u Mostaru diplomirala je na Pedagoškoj akademiji matematiku i fiziku 1995.godine. U djetinjstvu već počinje pisati prve stihove i rezultat te ljubavi prema poeziji satkana je u zbirku pjesama ''Prepoznaj sebe'' koja je objavljena 2003.godine. Dvije godine kasnije diplomirala je novinarstvo na Pedagoškom fakultetu.

Radi u OŠ Ivana Gundulića u Mostaru.

Izgubljeni u zemlji krvi i meda

Meni je knjiga uvjek predstavljala djelo u koje utkam malo sebe, dodam mašte i priče koje se vezuju za neko prošlo, sadašnje ili buduće vrijeme. Moju zemlju oduvjek je razarala prošlost. Koja se posmatrala sa one mračnije strane. Možda, je to bila i greška ljudi koji u njoj žive.Što su je omotavali crnilom postaknuti nečim jačim. Ukrašavali je bojom tuge, a ne sreće. Sad je došlo vrijeme, da se  obavije svijtelijim bojama. Da se iznesu i ispričaju na svjetlu dana neke veselije priče.

Tuga razara čovjeka. Budi u njemu zvijer i želju da drugom nanese bol, ili ga umrtvi do drugog vaskrsnuća.Treće stanje u bolli nepostoji.

Kažu: "Bosna je zemlja krvi i meda. Koliko daje gorčine, toliko pruža slatkoće. Mjesto spajanja i razdvajanja. Uzimanja i davanja, svega što u čovjeku ima, a najviše života".

Da li bi sebe mogli porediti sa svojom zemljom? Da li nas dvije imamo istu sudbinu? Da li će naš vijek biti kraći ili duži? Da li će viječno postojati vrijeme spajanja i razdvajanja? Da li ću ikad moći reći volim te i prgrliti te bez straha i bojazni? Da li će u njoj ikad biti normalno da ruke spajamo, iako se ti zoveš Damir, a ja Jelena?

Toliko pitanja imam, sa njima zaspim i sa njima se budim.

Svaku noć novi san me prati, kao duga kišu. Neki snovi su jasni , a neki tako nerazumljivi i magličasti.

U snovima vidim svoju zemlju drugačije. Čudno je koliko lijepih slika može da se stvori, kad sve posmatraš širom otvorenih očiju , puštajući druge da grade svoj i poštuju svoju vjeru , ime i znak koji nose.

"Osećaš li ti taj miris"?- upitala je djevojčica sa žutim loknicama tamnokosog dječaka koji je stajao kraj nje.

"Da, osjećam. Samo ovo nije onaj ružni miris koji se širio poljem, kad sam se vratio po mog cuku Lesija. Ovo je neki drugi, ljepši miris. Sličan onom kad majka unese crvene ruže u kuću i stavi ih u vaznu. A, one mirom mirišu".- rekao je tamnokosi dječak.

"Hoćeš da se igramo"?- pitala je plavokosa djevojčica koja je u ruci držala svoju lutku. Lutkina kosa je bila izlomljena i čađava. Jedna ruka na lutki je nedostajala. Ipak, ona se nije odvajala od nje, već je čvrsto držala uz sebe . Grleći je i dajući joj dio svoje topline i ljepote.

"Hoću. A, zašto tvoja lutka nema lijepu kosu, kao što je tvoja"?- pitao je tamnokosi dječak.

"Ne znm. Žurila sam da stignem majku, a ona je pala. Oko nas je bila vatra. Jedan plamen je zahvatio lutkinu kosu  i obojio je u sivo- crnu.. Uplašila sam se i pobjegla u šumu. Više se ničeg ne sjećam".- rekla je plavokosa djevojčica.

"Nemoj da se plašiš. Ni moga psa Lesija nema. Ja sam sada ovdje. Daj mi ruku. Idemo sad da se igramo na nekom ljepšem mjestu."- hrabrio ju je tamnokosi dječak.

Djevojčica rumenih obraza i crvenih usnica, nasmeši se i pruži ruku dječaku. On ju je sa osmjehom prihvatio. Zatim su potrčali u susret Suncu i nestali u njegovim sjajnim zrakama".

Otvorila sam oči.Sunce me je zaslijepilo.Tu noć nisam navukla žaluzine na prozore.Noć je bila tmurna u očekivanju kiše, bez nagoveštaja sunčanog jutra. Ponovo sam sklopila oči,a li ovaj put da bih upila sunčevu toplotu. Zatim sam začula sitne korake.Moj mlađi sin se šunjao na prstima.U ruci je nosio svog žutog, plišanog medu. Za njim je išla i njegova sestrica. Sunčeve zrake bacala su zlatni sjaj na njegovu kosu i izgledalo je kao da je zlatom okupana. Kosa joj je bila  u loknicama, kao kad sam ja bila mala. Nasmešila sam im se i raširila ruke. Oboje su uskočili u moj krevet, dajući mi svoje ručice i nežne poljupce Pri dodiru loknica moje kćeri i plišanog mede moga sina, vratila su se sećanja na san.Setila sam se tamnokosog dječaka i djevojčice sa zlatnim loknam. Dvoje djece koji su se slučajno zadesili na jednom mjestu, koje vrijeme nije moglo promjeniti. Neke više sile, neke jače čike zavadile su krv koja se do skora mješala i stvarala neka druga, nova i  bolja pokolenja.

Istraživala sam svoju zemlju poslednjih godina, prateći sva dešavanja koja su ostavila trag na mojoj duši i u mislima. Želela sam da sve ružno poklopim lepim stvarima koje su se desile. Bilo je toliko lijepih priča, samo ih je trebalo ispričati. Jedan mškarac udahnuo je neobičnu želju u mene .Želju da se borim za ono što je vrijedno , jer vrijednost je ono čemu cijelog života težimo. On je postaknuo toliko toga u meni. Verovala sma da ćemo se zajedno boriti , ali on je nestao. Ja sam nastavila dalje, ponesena inatom, prkosom i onim što se zove "Balkanskim duhom". Krenula sam sama u nepoznato , vođena istinskom željom.Željom da se sve prikaže drugačije.Našla sam prave priče, stvorila divne fotografije i poželela da ih pokažem svijetu, koji je jedino vidio crnilo koje nas obavija, ma koliko ga mi čupali od sebe.

Ima puno priča, a ja sam izdvojila neke.

Jedna je o bendu, a druga o mladom bračnom paru. Interesantne, jer su nastale u gradu, koji se uz njih budi iz pepela , a kojeg su svi zaboravili. Sete ga se samo onda kada se upali hiljadu reflektora u godini i danu koji ima dvije jedinice. Svi isti, ljudi od krvi i mesa, ali različitih imena i vjera. Neki su Srbi, a neki Muslimani.  Neki su bili bolji na klavijaturama, a drugi na žicama. Jedni od njih muzički obrazovani, a drugi nadareni. Različiti i drugačiji, a opet jedno u stvaranju predivnih melodija.

Samo malo dalje, na kamenim temeljima, neke od porušenih zgrada sedeli su dvoje mladih. Momak i djevojka. On ju je grlio, dok je ona nježno milovala svoj veliki stomak, pri svakom udaru malenog bića koji je rastao u njemu. Momak se zove Rusmir, a ona Ruža. Kako će se zvati njihov budući sin ili kćer, ostaje da se vidi. Njegovo ili njeno ime neće biti toliko bitno, koliko njegovo postojanje i to što su ona ili on rođeni baš tu u tom porušenom gradu.

Junaci  iz ovih priča, vraća moju zemlju na nove, pravilnije kolosjeke, prkoseći svojim duhovima i postojanjem svima, a najviše nečovjeku, bez slova č!

Ljubica Mlađenović

Rođena sam u Bijeljini.Imam za koji dan  35. godina, nisam u grupi mladih, ali sam za prostore Indije itekako mlada.Ceo svoj život sam provela u Bijeljini, završila osnovnu, srednju školu i Pravni fakultet.Radim u Gradskoj upravi u Bijeljini.Imam dva sina.Objavila sam 2014. godine ljubavni roman pod nazivom  "Magija noći".Volim da putujem i pišem,jer tu dobijam neverovatnu inspiraciju.

Kišni dan u prirodi

Kiši.

Gusti rojevi magle

šuljaju se

mokrim livadama,

iščeznu

i opet pojave.

Na granama

stasitih smreka

svjetlucaju

mokri kristalići.

Poneka

zalutala ptica

preleti proplanak

i zbunjena se

skrije u

krošnje drveća.

Priroda drijema.

I čeka

zraku sunca

da je prene.

Milica Žakula

Milica Žakula

Dobar dan, dragi ljubitelji pisane riječi! Budući da se danas prvi put javljam i šaljem jednu svoju pjesmu, napisat ću i nekoliko riječi o sebi. Ne znam očekuje li se u tome ona "klasična" biografija, ali meni je to previše suhoparno. U stilu - rođena sam tu i tu, školovala se tu i tu, a živim tu i tu... Ako netko bude želio o meni saznati više, rado ću reći. Ali ovdje sada mislim da je najvažnije to da volim pisati. Volim i čitati, a uz svoju struku i prevodim, mada mislim da to ovog trenutka i nije važno. Kad ne radim i nisam u svakodnevnim obvezama i poslovima,sva sam u pisanju, čitanju i glazbi. I mislim da je ovdje većina vas mlađa od mene, ali budući da mi je rečeno da godine nemaju veze, uključila sam se. Konačno, važno je kakvi smo duhom, zar ne?

Divan li je ovaj svijet

Ne hrlite vlastitim nogama u beznađe,

ne uzdižite bitak od prašičastoga tkiva satkan.

Pratite stope vlastita proviđenja i slijedite

upute vrhovnoga suca.

Divan li je ovaj svijet,

A još ljepsi onaj koji će doći.

Otvorite kapije vašega srca i

Ne stidite se. Budite od onih

Koji se ponose.

I ponosite se, otvoreno i iskreno,

Onim što vam snagu daje i nemirna srca smiruje,

Onim što vam svojim postupcima na pravi put ukazuje.

Zaista, doći će dan kada će se neko ponositi svima vama

Rijalda Dizdarevic

Rijalda Dizdarević

Rijalda Dizdarević (24) iz Bužima, diplomirala Engleski jezik i književnost na Univerzitetu u Bihaću (dobitnica Zlatne plakete za ostvareni uspjeh). Trenutno na master studijama u Banjoj Luci. Piše pjesme i kratke priče. Na takmičenju Regional Cooperation Council "Voice of the Region" osvojila 1. mjesto sa kratkom pričom na temu "Putovanje".

Često te se sjetim

Često te se sjetim!“ reći ćeš mi

dok ispijamo kavu

nakon obilne večere i nebitnih razgovora

kojima punimo zastrašujući muk

što nas steže

i s gorčinom u prsima

brojimo praznine na zidovima

u traženju zaklona od svijeta i istine

dobivajući se tek

iskrom na rubovima očiju

sramežljivo i nevino

kao da smo opet djeca.

I sjedit ću ogoljela

beživotno promatrajući kako se

potpuno sukobljen sa stvarnošću

zabijaš u mramorne spomenike

i lomiš ih po navici

pa prekopavajući prastaru grobnicu

nervozno

tražiš

izgrebano obličje,

mrtvački zadah ili

barem jedan trag

nečega što odavno već ne misli, ne osjeća i ne govori

i dobro mu je tako.

Napokon, ti si samo lebdeći u svom svijetu

smetnuo s uma

da nisi gospodar podzemlja,

a ja nisam Perzefona

u istoimenom komadu

jer oboje prešutno razumijemo

između tišine i nelagode

kako smo odavno već teatar

u kojem si ti mali bog,

a ja tvoja lutka na koncima

pa se igraš do besvijesti

i priređuješ spektakle

za razdraganu nepostojeću publiku

i svoje osobno zadovoljstvo

stoga ćeš po navici

razmaženo tražiti razumijevanje

toplom majicom,

koljenima,

kariranim stolnjakom,

sklopljenim Dürerovim rukama

i restoranom na rubu grada,

a ja gledat ću

kroz staklena vrata

na drugu stranu ulice

umorna,

umorna,

umorna.

...

„Često te se sjetim!“ reći ćeš mi

kršten lažima

i otići ću poput ratnice

što je upravo presudila nedorasloj djevojčici,

lutki

i teatru

presudivši tako samoj sebi,

rađajući se nanovo iz crvenila,

izlijevajući krv izgubljene borbe

na pločnik

ne osjećajući ništa

doli vjetra što puše kroz čitavo biće.

Matea Andrić

Matea Andrić

Matea Andrić- jedna mlada profesorica književnosti, aktivist, humanist, ljubav. 

Nešto više o meni na: http://www.femalespace.org/mateaandri%C4%87

Kad duša zajeca

Kažu da sam mrtav. Da je moja duša davno otišla da ukrasi neko ljepše mjesto. Pričaju i da sam sada samo jedan obični most. I jesam. U očima ovih, da tako kažem, pokvarenih ljudi ja nemam dušu i davno sam umro. Jesam. Izgubio sam dušu. Moja duša je otišl onog dana kada je nestalo sloge među mojom dječicom. Otišla je pognute glave jer se moja djeca posvađaše i poubijaše. Nekada sam bio ponosan, sretan i pun ljubavi. A sada. Sada sam samo most. Most koji trpi rat iako je davno stavljena posljednja tačka na tu priču.Tužna je moja priča. 

Priča kojoj ne vidim kraj, a počela je davno.Živio sam lijep život. Ljepši ni u bajkama nema. Svaki novi dan sretniji od prethodnog. Okružen srećom i ljudima koji su me voljeli. Moje dvije sestre, moja anđela dva. One su me čuvale i držale za ruke svakog dana. Onako snažno i zaštitnički  kako samo sestre mogu. Njihova sestrinska ljubav je bila neizmjerna. Nisu dozvoljavale da padnem. Nisu iako bio teret koji stoji između njih. Tu su bili ljudi. Moj narod koji je činio moju sreću još većom. Uljepšavali bi mi svaki dan. 

Koliko sam samo sreće vidio dok bi prelazili moj luk, a ja još sretniji kada vidim ta ozarena lica kako se smiješe. Svi su bili sretni. Mnogo zaljubljenih duša je koračalo preko mene. A ja stajao ponosno, i divio se njihovoj ljubavi. 

Volio sam te dane. Volio sam vidjeti djecu kako se igraju na plažama moje rijeke. Volio sam vidjeti dječake i djevojčice kako se zabavljaju dok se kupaju u rijeci, a moja rijeka sva hladna, grlila ih. Raj. Ali onda se sve promijenilo. Došli su neki čudni dani. Magla je bila po svuda, a pokoji čovjek koji bi prohodao mojim lukom više nije bio sretan. 

Nisam znao šta se dešava. Ti ljudi koji bi prolazili su hodali užurbano, i kko se meni činilo, sa strahom. Upitah sestre, ali ne odgovoriše mi. Nedugo zatim i moje sestre se naljutiše jedna na drugu, a ja onako nemoćan između dvije vatre, trpio bol ne znajući šta se dešava. Počela me preovladavati tuga. Svaku noć sam se tješio da je sve prolazno, da će ujutro opet sve biti kao prije, ali nije bilo. Kroz svu tu zbrku sam bio previše umoran, nekako iscrpljen i nemoćan. I odjednom sam se potopio u dubinu suza ovog grada.

Tu je počeo moj san. Nerado ga se sjećam da ti pravo kažem. San nije bio kao drugi snovi. Ovaj je bio bolan. Duša kao da je htjela da iskoči iz mene, kao da su komadi moga tijela letjeli na svaku stranu. Ali nisam se mogao probuditi. Koračao sam iz jedne noćne more u drugu. Mnogo sam se plašio. Okretao sam se, dozivao i preklinjao moje sestre da me dohvate za ruku. Nisu se pojavile. Bez njih je strah bio veći. Sanjao sam krv. Krvi je bilo po svuda. Umjesto osmijeha, na licima ljudi bila je mržnja. Čak i na licima djece.

 Ni traga onoj sreći. Svaki san se pretvarao u more. Strašne noćne more od kojih je moja duša bila sve slabija. Sve se svodilo na isto. Pucanj, krv i mržnja. Dan za danom sve je bilo isto. Svaku noć sam dozivao sestre, a one se nisu odazivale. Ugrabio bih tek pokoji minut mira, ali onda bi opet sve počelo. Puno gore nego prije. Nisam znao šta da radim. Suze su tekle, a ja sam se bespomoćno dušio u njima. Konačno sam se probudio iz tih noćnih mora. Napokon kraj snovima o pucanju, krvi i mržnji. Polako otvarm oči. Od zraka sunca baš slabo vidim. Jako sam nestrpljiv. Tako želim vidjeti svoj narod.A tek moje sestre. Želim im ispričati kako sam imao noćne more, i kako sam se mnogo plašio jer ih nije bilo. 

Otvorio sam ih, ponovo sam ugledao svijetlo dana. Okrećem se i vidim sestre. Šute i stoje. Kao da se i nisam probudio. Pričam im, a one me ne čuju. Čudno. San kao da je predugo trajao. Sve se izmjenilo. Mislio sam da je do mene. Mora da jeste. Sve su krive noćne more i ti prokleti snovi. Sve je u redu, tu su ljudi. Došli su da uveličaju moje buđenje. Bio sam sretan, alli u neku ruku i zabrinut. Ništa nije bilo isto. Prolazili su dani, a ja nisam mogao prepoznati svoj grad. Sve je bilo mnogo čudno, ne znam kako da opišem.

 Ruševine, strah i tišina su opčinile grad. Posmatrao sam ljude, nisu više bili sretni, nije bilo osmijeha, samo ta mržnja kao u snovima. Pokoji zaljubljeni par bi prošao i dao bi mi nadu, i onda bi opet nestala kada vidim mržnju. A onda mi rekoše Kule, moje sestre između kojih stojim evo punih pet vijekova. Rekoše mi da moji snovi nisu bili snovi. Rekoše mi da su suze iz sna bile moja Neretva. Rekoše mi da je mržnja iz snova bio rat, a bol koja me odvede u snove, rušenje mene samoga. Mene! Ukras Mostarski! Zar mene da ruše? Zašto? Kako? Milion pitanja, a odgovora nigdje. 

Znam da mi se srce slamalo, a duša treptala od bolova. Kao da je htjela iskočiti iz mog tijel. Danima sam razmišljao. U mislima, pitanjima nije bilo kraja. Jadno sam se osjećao. Zar nisam bio radost ovoga grada? I ponos isto? Zar nije sreća bila moje drugo ime? Izgleda da sam živio u zabludi. Sva ta ljubav je izgleda bila lažna. Jedina istina su moje sestre. 

Bio sam uvrijeđen i ponižen. Ali sam isto tako bio samo most. Kameni i bezosjećajni most koji je tu da stoji i šuti.

Tu sam i dalje. Stojim. Jest da moja duša više nije tu. Otišla je. I bolje da jest. Ne želim da osjećam ovu mržnju među mojim narodom. Samo ću stajati. Biti ću nijemi posmatrač napravljen od kamena. Napravljen da stojim.

 Da stojim tu i razdvajam dva svijeta u jednom gradu. "Grade" oprosti meni, ljepoti tvojoj i ponosu tvome. Oprosti mi što razdvojih dvije sestre. Dvije sestre koje nikad nisu niti će ikada, dodirnuti jedna drugu. Molim te grade, Bar to učini za mene.

Mirsad Demić

Mirsad Demić

Mirsad Demić, rođen 13.09.1994. Godine u Mostaru. Student II godine Mašinskog fakulteta u Mostaru.  Zaljubljen u Mostar i njegov Stari Most. Uzora vidi u svim dobrim i poštenim ljudima.

Mlinarica

-Tamo daleko... tamo gdje nema briga ni loših ljudi.

 U drvenoj, odveć staroj kućici pronalazim svoj mir. Jednostavno, pronalazim sebe. To je jedno maleno selo u kojem je prije bilo na stotine kuća. Starinskih kuća. Ali prokleti rat uništi sve. I kuće i ljude. Nestade sve... u trenu. 78- godišnji dedo sagradi jednu malehnu, drvenu kućicu u kojoj je pronalazio svoj rahatluk, mir i sreću. Moj lijepi dedo daleko od svih, sagradi drvenu kućicu pred kojom se trenutno nalazim.

  Mog dede više nema, ali kuća je tu. Za sjećanje, barem. Stara, drvena, na pola oguljena ograda, koju je već pojeo zub vremena, i dalje stoji uspravno i posmatra. Bašča u kojoj se nekada nalazilo stablo jabuke i dalje pomalo diše, ali bez dede je, jednostavno, pusta.Bez njegove brige i njege. Dok sam posmatrala bašču, kroz glavu mi prođoše scene iz djetinjstva.Sjetih se ljuljačke na kojoj me dedo svakodnevno ljuljao. Najednom se vratih u svijet u kojem sam i bila. Morala sam se vratiti.

  Velika, drvena kućica stoji gordo i uspravno poput kraljice već dugi niz godina. Polahko otvaram drvenu kapiju i laganim koracima se približavam dedinoj kući.

  Otvorih stara, škripava vrata i u samom ćošku oronule kuće ugledah staru, drvenu stolicu na kojoj je moj dedo poslije večere sjedao i čitao knjige. Polagano se ljuljao na staroj stolici stavljajući velike naočale, udubljujući se u prve retke knjiga. Uvijek je čitao,

  ali ponajviše od svega, volio je knjige o ratu. Čitao je sve dok nije oslijepio. Kada je izgubio vid, ja bih mu čitala. Čitala bih mirno, polahko, lagano i spokojno. Baš kao on. Sve je razumio i uvijek me sa polaganim osmijehom pomno slušao i naprosto, uživao.

 Bacih pogled u drugi kutak polumračnog sobička, u kojem se nalazila polica sa par knjiga. Ugledah prašnjavu policu, sa prašnjavim, odavno neotvorenim knjigama. Preplaviše me emocije te se poneka suza nježno spusti niz moje hladno lice.

  Izađoh do velikog, starog mlina koji je dedinom smrću prestao da radi. Odavno se nije pokrenuo, ali odlučih ga posjetiti i vidjeti da li se išta promijenilo. Ali ne. Sve je ostalo isto. Sve netaknuto. Uđoh u mlinaricu i pogledah stroj koji je već odavno zakržljao od rđe i ostao netaknut. Pored mlinarice bijaše tamna prostorija u kojoj se sijekao duhan. Dedo je oduvijek bio pušač. Žestoki pušač koji nije mogao živjeti bez duhanskog dima. Ugledah stari sto na kojem su bili malehni tragovi duhana. Uočih izmaknutu, zahrđalu stolicu i dedinu mašinu za punjenje cigareta.

 Bila je zalijepljena za sto dugi niz godina. Na malehnom, drvenom stalku ugledah crno- bijeli televizor. Eh! Ko je još imao televizor u sobi za rezanje duhana? Samo moj dedo. Uvijek je bio poseban.

  Na televizoru uočih dedino naliv- pero i pismo koje je napisao svojim vještim rukama. Na potiljku pisma bijaše napisana i godina. 1987. Otvorih staro pismo te pročitah prve rečenice: "Za jednu, jedinu i nezamjenjivu. Za saputnicu života moga i kraljicu moju dragu."

  Dok sam čitala prve retke dedinog pisma, shvatih da je riječ o neni. Neni koja je davno umrla i bez koje njegov život nije baš najbolje funkcionisao.

  Najednom, pogledah kroz prašnjavi, polumagloviti prozor. Ugledah opet mlinaricu te mi u glavu navališe sjećanja iz djetinjstva. Nekoliko slatkastih sjećanja dok sam bila malena.

  Kroz maglu sam se dosjećala oronule, drvene klupice na kojoj sam sjedila zajedno sa dedom. Tu mi je najčešće pričao svakojake priče i zabavljao me. Igrali smo se i razbacivali žito. Naposlijetku, dedo bi uzeo mlin za kahvu i mljeo.

  Vrato bi se sa tacnom na kojoj su bila tri fildžana. Njemu, neni i meni. Ali, nene nažalost nije bilo. U popodnevne sate, oprao bi dva fildžana, a onaj treći, onako suh, vratio u staru vetrinu. Znao je da je više nema. Srce bi mu se steglo na trenutke, ali onda bi se sve vratilo na staro.

  I ne primjetih, već mi se nekolike suze skotrljaše niz lice i odlučih da krenem. Pri samom odlasku uđoh još jednom u staru kuću. Razgledah dobro, okrenuh se i pođoh.

  Pored nekadašnjeg stabla jabuke nađoh bijeli, debeli, pleteni šal. Bijaše da ga je nena splela svojim zlatnim rukama. Uzeh ga drhtavim rukama i mirišući ga, napustih dedino ognjište. Napustih dedinu zemlju. Napustih dedino najdraže mjesto. Napustih dedinu mlinaricu.

 Selma Žetica

Selma Žetica

Selma Žetica, rođena 02.01.2000. godine u Mostaru. Završila osnovnu školu "Gnojnice", te sam nastavila pohađati Srednju medicinsku školu u Mostaru. Osnovna ambicija u srednjoj školi mi je da postanem pisac, te dobar govornik i književnik. Oduvijek sam kroz svoje priče željela stvarati neke nove svjetove u kojima je sve bolje i ljepše. U današnjem vremenu, volim njegovati pisanu riječ, koja se baš i ne cijeni. U 2015. godini, osvojila sam tri nagrade, te me je to još više motivisalo i podstaklo da pišem. Uživam tako provodeći vrijeme, uz knjige i radove. Volim da ljude navodim na razmišljanje i dodatno razumijevanje života. Veliko mi je zadovoljstvo učestvovati na raznim takmičenjima i biti dio tima mladih književnika.

Jesam li srećna ?

Probudila se toga jutra sa neobičnim pitanjem: „Jesam li srećna?“ Umjesto uobičajene jutranje rutine, ona je razmišljala samo o tome. Pitala se, podsjećala, zamišljala...činila sve ne bi li došla do tog odgovora. Mučilo ju je to. Mučila ju je spoznaja da odmah nije odgovorila „ Da, jesam!!“

Po jutru se dan poznaje, rekoše nekad, njoj je jutro bilo u znaku pitanja. Nije mogla da da samoj sebi odgovor. Nije mogla da se sjeti pravog razloga za sreću, ali ni za tugu. Jednostavno, nije mogla. Previše je razmišljala kako bi trebao da zvuči odgovor? Šta drugi misle, da li je srećna? Kako to izgleda sreća? Da li to znači da je i ona srećna?

Razmišljanja su ju vodila  u nedogled. Gubila se u samoj pomisli o sreći. Gubila se u svojoj stvarnosti. Gubila se u danu koji je tek počeo, a nije bila ni svjesna. Pokušavala je da dokuči do istinske sreće. Sama pomisao da nije znala šta da odgovori samoj sebi, navela ju je da „posloži“ stvari. Ovako...

Zdrava sam, to znači da sam srećna. 

 Imam prijatelje i to je znak sreće.  

 Mlada sam, da definitivno i srećna.. 

Hmm, ljudi me cijene, poštuju, vole. 

Zadovoljna sam svojim uspjehom, trebalo bi i da sam srećna.

 Ljudi oko mene su srećni, onda i ja trebam biti. 

 Osmjeh mi je glavno oružje, ukazuje na sreću.

Slušam ljude, a i oni mene....


Stvarajući sve veću listu razloga zbog kojih bi bila srećna, uvidjela je da ipak možda i jeste. Ono  „ipak“ ju je malo kopkalo. Što to nije potpuno? Šta još nedostaje? Zbog čega ta sumnja još postoji?

Nije znala odgovor.

Nije znala da je ono što nedostaje, zapravo njeno uvjerenje da je srećna. Nedostajalo je to što  nije doživljavala sreću kao nešto istinsko. Nije uživala u svakom trenutku. Nije znala iskoristiti svaku priliku. Šta je sreća,  nije znala, jer nije dopustila sebi da ju osjeti, proživi, da uživa u njoj. Uvijek se pitala može li bolje, pametnije, drugačije? Kako bi trebalo? Šta bi to predstavljalo? Ako ovo - onda ono?

Potom se prepustila. Odlučila je da svaki dan bude njen dan za sreću. Jutro bi dočekivala sa monologom: 

„Šta je danas? Danas je tvoj najsrećniji dan“  

 Od toga dana svaki  dan je bio njen dan. Svaka sreća je bila potpuno doživljena. Svaki osmjeh je bio iskren. Od toga dana nije bilo pitanja sumnje. Nije bilo mjesta za tugu, mjesta za nepotrebnu brigu. Bilo je mjesta samo za sreću, pa čak i kada joj je sreća izmicala.

Pronašla je sreću u sebi. Pronašla je ono što će joj svaki dan činiti srećnim. Uvidjela je da sreća nije nigdje drugo nego u njoj samoj. Da srećni možemo biti ne zato što to drugi misle, nego zato što to mi hoćemo. Shvatila je da ne odlučuju drugi o našoj sreći, ali mogu biti dio nje. Širila je sreću i na druge ljude, osmjehom osvajala svijet. 

Jesam li srećna? – Da, jesam!!!

„U nama samima naći sreću je - teško, a negdje drugdje – nemoguće.“ Agens Repplier

Sanja Janjić 

Sanja Janjić

Sanja Janjić rođena 05.11.1992.god. u Ljubinju.  Trenutno  živi u Banjoj Luci. Student  je Filozofskog fakulteta- odsjek Psihologija, pored toga je i volonter u Udrženju Nova Generacija, ali i volonter u sklopu Društva psihologa Republike Srpske.

Tokom poplava 2014. je bila volonter na projektu „ Prva psihološka pomoć stanovništvu ugroženom u poplavama 2014.godine“ koji je bio pokrenut od stane Društva psihologa Republike Srpske. Kontinuirano volontira na Savjetodavnoj liniji za djecu- Plavi telefon od decembra 2014. godine. Takođe je bila angažovana u Dnevnom centru za djecu u periodu od januara do jula 2015. godine gdje je pružala djeci pomoć i podršku u učenju te u njihovoj socijalizaciji. Takođe od 2015.godine  je i volonter na projektu Telefon za psihološko savjetovanje u sklopu DPRS.

Sanja je prošla obuku za rad u Dnevnom centru za djecu kao i edukaciju o tugovanju djece nakon gubitka. Za rad na Plavom telefonu uspješno je završila sledeće edukacije: Asertivni trening za rad na Plavom telefonu; Osnove savjetodavnog rada na savjetodavnoj liniji; Intezivne stimulacijske vježbe za rad na Plavom telefonu;  Edukaciju za email savjetovanje; Seksualnu reprodukciju i zdravlje; Trafiking.

Od dodatnih obuka i edukacija je prošla kurs za „Ljudskog detektora laži“ . Takođe je učestvovala u jednodnevnoj radionici o problemu nasilja nad ženama i djevojčicama, koju su predvodile udružene žene UN WOMEN.

Interesovanja su joj orijentalni ples koji trenira od 2013.godine, pored toga aktivno piše. Pisanjem se počela baviti od 2013.godine, na početku samo za sebe. U pisanju je pronalazila „izduvni ventil“ od svakodnevnice. Inspirisana tekstovima mladih pisaca i reakcijama ljudi na njene tekstove počela je sa objavljivanjem tekstova na portalu „ALTER MAGAZIN“, koji trenutno nije u funkciji. Sada tekstove objavljuje na svom facebook profilu.

Dječaku s vječnim osmijehom

Od prvog do zadnjeg,

Tako banalnog, tako naivnog

Dodira

Mene i tebe,

Tebe i drugih,

Sve pamtim.

Jer ti si takav,

Od glave do pete,

Tako drag, tako zagrljiv.

Ti si dječak s vječnim osmijehom,

Pile tek izašlo iz gnijezda

Ne znaš za život kao drugi ljudi.

Živiš jednako sa svima

I svugdje isto -

S vječnim osmijehom

Zagrljivog dječaka.

Kristina Malbašič

Kristina Malbašić

Kristina Malbašić je rođena 1991.godine u Zenici. Apsolventica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pokušava pisati kratke priče i poeziju, ali dosad nije imala značajnije objave istih. Vrijedno je istaknuti da je 2010. pobijedila na natječaju za kratku priču koji je organizirao Napredak iz Žepča, a  ove godine je jedna od finalistkinja književnog natječaja "Pisci za budućnost" Balkanskog književnog glasnika.

VOLJETI PONEKAD ZNAČI OTIĆI ZAUVIJEK!

Prošlo je mnogo godina od dana kada sam je zadnji put vidio. Pamtim je kao predivnu  djevojčicu, plave kose i očiju čistih poput mora, sa tek navršenih 17 godina života. Čista nevina dječija duša. I sad nakon toliko godina sretoh je na željezničkoj stanici. Teško je zaboraviti te prodorne plave oči, rekao bih i plavu kosu, ali više nije plava, ne liči na sebe, ali oči, oči su ostale iste. Kristina?, ona podiže pogled, Kristina, moja Kristina!

Nije rekla niti jednu jedinu riječ, ustala je i zagrlila me snažno. Slušali smo tišinu, prošlo je vrijeme, naše vrijeme. Nisam je zaboravio, znam da nije ni ona mene. Svojim prisustvom prije mnogo godina promijenio sam tok njenog života, srušio sam joj one djevojačke snove o vječnoj sreći sa voljenim čovjekom. A ja vječita skitalica, nikad nisam našao svoj istinski mir, uništim sve sto dotaknem, jednostavno drugačije ne znam i nikada nisam znao.

 Kaže mi da čeka muža na ovom peronu. Nisam imao hrabrosti da joj postavim pitanje, je li sretna sa njim? Bojao sam se odgovora.! U daljini se čuo voz. Kristina ustade i krenu prema nekom čovjeku crne kose, koji za ruku vodi djevojčicu. Njena plava kosa, baš poput Kristinine, dok je nije obojila u tu odvratnu crvenu, sakrivala je njeno nevino dječije lice. Samo mi reče, ZBOGOM, baš kao ja njoj te julske noći. Dok odlazi sa drugim čovjekom, u glavi vrtim film i sve su mi naše slike ispred očiju. Bože, moja Kristina živi sa drugim čovjekom. A ja, ja vječita baraba!..

 Ulazim u voz i odlazim tamo gdje me čeka NIKO!

Sanela Pripo