18 godina

Krenuh razmišljati sada o tome koliko sam dobroga učinio u svome životu. Vječito je to suprotstavljanje dobra i zla prisutno u našoj prirodi življenja, ili bolje reći preživljavanja. Počeh razmišljati sada o svom djetinjstvu.  O onom djetinjstvu u kojem je živjela poslijeratna ogorčenost i vanrazumna mržnja čovjeka prema čovjeku. Doduše, bio je to možda najljepši dio mog, još kratkog života.

Živio sam u jednom velikom selu, za koje sam kasnije saznao da mi je samo tada bilo veliko. Živjela je igra nas dječaka u tom selu, možda je to jedino živjelo tada u tom mjestu. Većina dječaka su bili stariji od mene, uvijek sam se trudio da sve uradim po njihovoj volji.  Nikada neću zaboraviti kako sam se jednom prepao kad nisam uradio onako kako su mi ti stariji drugovi naredili. Majka me je vidjela kako se igram bos po oštrom pijesku koji je prekrivao seoski put, te me oštro pozvala kući.

Odmah sam krenuo, iako mi nije bilo po volji.  Strepio sam danima da me neće stići huk batine kada ponovo sretnem svoje drugove. Čak nisam danima izlazio napolje, praveći se da sam bolestan. Sada se smijem kada pomislim na te brige. Krenuo sam i u školu. Uvijek su mojoj mami govorili da ima pametno dijete.  To sam mrzio, nisam tada znao zašto, ali sam kasnije to mogao razumjeti. U školi sam uvijek uživao najbolju poziciju kod učitelja. I on me volio, ustvari ja bar tako mislim.

 Išle su tako godine sklapajući jedan blistavi mozaik koji se zove mojim životom. Jedan mi je događaj uveliko promijenio moj život. Odlučili smo da se selimo u grad. Bila je to odluka koju ja naravno donio otac. Sve mi se tada promijenilo. Nikako mi se nije sviđala ta promjena moje okoline i društva. Bio sam pomalo izgubljen. Teško sam se navikavao na novu školu, sada već gimnaziju, nove ljude oko mene, novi dom. Bilo mi je neugodno i zamijeniti stari seoski put sa tvrdim i crnim asfaltom.

 Zaista je to bilo teško, ali sam čvrsto hodio putem koji je ipak bio dobar za mene. Tada sam upoznao i jednu novu emociju. I njeno ime sam rijetko spominjao, a zove se ljubav. Ipak meni se ta emocija nije zvala tako, zvala se Lejla. Ah, i sad kad se sjetim njenog bisernog osmijeha na onom njenom stidljivom i nevinom licu srce počne jače da kuca.  Radio sam sve kako bih uvijek gledao njen osmijeh.  Ta prva ljubav možda bude nešto najuzbudljivije što nam se može desiti. To su i mnogo veće brige od onih koje sam imao i djetinjstvu. Koliko god brzo se ta prva ljubav ugasila, ipak će ona vječno živjeti u našem pamćenju, jer je bila prva.

 Dolazim sad već u blisku mi prošlost. Već sam se polahko navikao na gradski život. Imao sam i dosta prijatelja, vjerovatno zato što sam volio više pomoći drugom nego sebi. To je vjerovatno najveći razlog što se broj ljudi oko mene stalno povećavao. Moje srce je postajalo ispunjenije. Neki dan napunio sam i 18 godina. Svi ti prijatelji bili su taj dan oko mene. Za mene nema veće sreće od toga.

Moramo jasno širiti poruku da je to najveće bogatstvo. Najzadovoljniji bih bio kad bih poruku mira i ljubavi poslao svakom čovjeku na ovoj planeti. Možda to nekad i uspijem. Dok završavam svoje sjećanje naumpade mi jedna rečenica koju mi je moj otac stalno ponavljao, a to je da trebamo izmamljivati osmijehe na tuđem licu, da nam to treba biti glavni cilj i zadaća u životu.

Faris Hazić