Polomljeno srce

Polomljeno srce

Čućeš gromove tuge, neko tužno govori,
uzalud mu prošli dani, iza sebe gleda,
čovjek se od mnogo praštanja umori,
mladom čovjeku kosa brzo posta sijeda.

I traži hiljade razloga za opravdanje,
no, hiljadu takvih pronađe da porekne.
Dosta je svega! Čemu da se nastavi očajanje?!
Borba je život! Zašto da se poklekne?!

Bori se… I nađe se neko da ga slomi,
silno se zavoli, a voljeni ljubav ne uzvrati,
sa svakom tugom pomalo se srca odlomi.
Cijeli život učiš svoje srce sastavljati!

Suzana Teofilović

Put do snova -Branko Kirić

PRVA KNJIGA BRANKA KIRIĆA :Put do snova 

Moja prva knjiga (e-knjiga) je u prodaji!

Knjiga je zbirka kratkih ljubavnih i emotvnih priča. Jedna od tih priča se našla baš i ovde na blogu, a neke od njih su predstavljene i na oficijalnoj stranici jednog od najstarijih knjižvenih klubova u Srbiji Glubočica iz Leskovca.

Knjiga se može poručiti i iz drugih zemalja, važeće valute su dolar i evro.
Možete je poručiti na ovom sajtu:  http://www.korisnaknjiga.com/put-do-snova-e-knjiga-89122

Pauk

Pauk 

Pauk mrežu plete
svima rad svoj hvali
ispekao je zanat tkanja
licencu mu dali...
On svoju pređu 
isprede sa stilom
nejgove niti se mogu 
uporediti sa svilom.
Tkanine svoje
na sve strane niže
sa znatiželjom insekti 
prilaze im bliže.
A on ljubomorno čuva 
tajne svog zanata
zato ih u svoje mreže
nemilosrdno hvata.

Boji se da će mu kopirati
ideje i znanje,
a on je nenadmašan na tržištu
za mreže i taknje...

Šolkotović Snežana

B-Ton

B-Ton

Zasviraj mi sviraču ulični

Naš poznati B-ton nedovršeni 

Melodija mi je tvoja zapela za uho

Na prvu notu znam da ubija

Od violinskog ključa sve upijam

Pa sve do zadnjeg takta napamet mi ide

Isto nam je obojici,osjećamo sve

I tebi što sviraš iz duše

I meni kad čula prorade

Vode me u zagrljaje

Pod tuđe kišobrane lagane

Kada lagano kiša rominja

Vodi me tvoj B-Ton pomalo

Baš tamo gdje je trebalo

Na tuđe usne,najslađe zabranjene

Zasviraj mi naš poznati B-Ton

Što prepoznajemo samo mi poete

Pa otvaraju vrata čežnje i sjete

Ruka u ruci,usne na usnama

Samo ti ulični sviraču umiješ

Tako da me pjesmom ubiješ

Od tri minute,što godinama unazad

Pero života pisalo je....

Petar Chernov

Vjerujem da dobra ima

Vjerujem da dobra ima 

(Moj glas za ljudska prava i mir) 

U trenutku kad se čovjek rodi, on dobije  nešto neotuđivo što svojstveno je milionima različitih ljudi. Za poklon koji dobije po rođenju čovjek ne treba nikakve dugove vraćati, već pokazati svoju dužnost i odgovornost da ga baš on i zaslužuje  na čuvanje, njegovanje, zavjet i vjernost. Zajedničko svima nama, ljudima  jesu naša prava, ona osnovna i ljudska koja zajamčena su nam od trenutka našeg rođenja, kroz život, mladost, starost i najzad do neminovne smrti. Pisani svjedok tome jeste Opća deklaracija o ljudskim pravima koja počinje riječima da „Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i jednakim pravima“.  Na svojim plećima jakim ili krhkim, svaki čovjek svoja prava nosi u amanet, ali najveće zlo nastupa onda kada mu neko njegova prava i slobodu uskrati. Kad se čovjek okrene protiv čovjeka i poput ptice grabljivice želi mu sve oduzeti, pa čak i ono nedozvoljeno i neotuđivo, prava i slobodu. Uništivši nečija prava i slobodu, čovjek nekome  krade smisao i snagu životnu,  otvoreno ga predaje propasti i baca u ponor  iz kojeg se je teško sam izvući bez ljudske ruke spasa. Svakodnevno smo svjedoci teških, žalosnih i uznemiravajućih vijesti o narušenom i otuđenom pravu nekog čovjeka ili nekih ljudi, nama znanih ili neznanih. Surovi i krvoločni ratovi, mučenička zarobljeništva, neopravdana nasilja, izbjeglištva, korupcija, glad, neimaština, netolerancija i nejednakost žena i muškaraca,  samo su neki prikazi neljudskih postupanja i razlozi koji dovode do ranjavanja i povređivanja  ljudskih prava. Nažalost, neki ljudi dobrovoljno ili prinuđeni su pali pod jaki uticaj i mračnu sjenu  ljudi koji zagovaraju, sprovode i veličaju ideologije protiv čovjeka, njegovih prava, sloboda i mira. Ne postoji zemlja niti ljudi u njoj,  koji nisu osjetili bolnu strijelu sudbine da im prava njihova krvare kao vojnik od rana, da im sloboda bude oduzeta i mir razoren. Kršenje ljudskih prava jedan je od najtežih zločina koji čovjek može zadobiti u svom životu, ali  krivac za takva nedjela, ona najgora ne može biti dovoljno osuđen i pravedno kažnjen za život cijeli. Žalosno je da nedužno dijete koje je radost i blagoslov čovječanstva, nevini ljudi mogu postati opsesija i meta ravnodušnog čovjeka da sije strah, sprovodi svoje zlo, agresiju među nejake i bespomoćne. Ali,  još je gore kad čovjek čovjeku u najvećem zlu pomoći ne može, ne umije ili ne želi. Dokle je dosegao ljudski rod da pomoći drugom u nevolji ne može, već samo nijemo, kao da mu je povez na očima posmatra tuđu propast. Zar je ljudska dobrota, pravda i mir isčežao, dok bijes i mržnja isprepliću i ostavljaju svoje korijene u  ljudskim srcima. Vrijeme je da se čovjek napokon probudi iz sivila i krene putem borbe protiv sila zla, koja ljude razdvaja i dijeli. Zlo nekada može dobiti bitku, ali nikad i rat. Dok se uporan i nezaustavljivi čovjek bori, on može promjeniti svijet, njegove zakone i  izbaviti ljude iz zatrovane tame i mračnog života. Ali, da bi mijenjao svijet, čovjek mora najprije promjeniti samog sebe i pronaći smiraj u svojoj duši. Svaki čovjek treba da ima svoj mir i garanciju na obećana prava i slobodu. Za neke je ljude nemoguće zamisliti, maštati ili sanjati snove o  vremenu i  svijetu bez nemira, nesreća, siromaštva, razdvajanja  i nesklada. Ali,  samo vjera u mir i sreću mogu nadjačati sve prepreke i zlo odnijeti talasima uzburkanih vjetrova. Od čovjeka, od pojedinca  zavisi da li će on  težiti da sagradi zemlju prepunu ljubavi, mira i prijateljstva gdje svaki je čovjek ravnopravan, bio bogat ili siromašan, bio star ili mlad. Čovjek treba da razvija zajedništvo bez ozbira na vjeru, naciju i boju.

Prigrliti se trebaju i crnci i bijelci, mali i veliki, da sa svih strana odzvanjaju pjesme ljubavi i mira. Kad čovjek spozna pravu ljepotu mira, prihvati da svi smo jednaki, poštuje tuđa i uvažava svoja prava, tek tada sva zla, ratovi i  bol će nestati. Čovjek treba živjeti kao golub bijeli  raširenih krila koja lepršaju u oblacima modrim, sretna jer su slobodna i što imaju osigurana svoja prava, ona ljudska.  Savršeni  mir  i život pravedan možda neki čovjek i ostvari, ali kada postigne taj sklad on ne smije zaboraviti da negdje na drugoj strani svijeta postoji neko kome pomoć je potrebna, neki čovjek ili dijete koje jeca u bijedi, guši se u suzama i nemilosti teška i surova života. Treba razmišljati i o takvima, o žrtvama ratova, na djecu koja su izgubila svoje najbliže, na one koji su morali napustiti svoje domove, djetinjstvo, ljubav i zemlju, a sve zbog neslaganja, konflikta ili nesporazuma ljudskog društva. Kada dovoljno razmislimo o njima i njihovim sudbinama, tek onda ćemo shvatiti  koliko smo zapravo sretni što imamo krov nad glavom, hljeb u rukama i nismo ničija žrtva niti rob. Ponekad su i sitnice dovoljne za sreću, ali  kada mira više ne bude i kad ljudska prava su uništena, tada sve je izgubljeno dovijeka, trajno bez povratka za sva vremena, vremena buduća. Put ka demokratiji, težnja ka miru i poštovanju ljudskih prava i sloboda, dug je i naporan, ali na tom putu prepunom trnja i prepeka čovjek mora ustrajati i izdržati do kraja  bez predanosti. Da imamo  bolji i ljepši svijet, svijet mira i slobode moguće je onoliko, koliko čovjek je spreman sebe dati ka  ispunjenju tih ciljeva. Moj glas za ljudska prava i mir možda će čuti neko. Moju poruku za mir u svijetu, za jednaka prava tvoja i moja nekom će pouka biti, a nekom samo glas što odjekuje visinama nepreglednim, visinama nebeskim i odlaze u zaborav. Ali, vjerujem da dobrih ima,  kome stihovi mira, sloboda  i pravo  biti će prioritet u životu i nepredvidljivoj  budućnosti. Mladost i starost na vjernost se treba kleti da budućnost i život svima bude  dobar, pravedan i lijep, jer ako dobro želiš sebi, ti čovječe želi to i drugom. Ti vjeruj da dobro se dobrim vraća i dobro uvijek nakon mukotrpne borbe će slaviti pobjedu  nad zlom, nepravdom i ljudskom nehumanošću. 

Zlatka Plakalo

JU Poljoprivredna i medicinska škola, Brčko

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

Pretvorimo snove u stvarnost

                          

               Pretvorimo snove u stvarnost
                (Moj glas za ljudska prava i mir) 

Jedno se jutro probudim i shvatim da sam postao manji čovjek. Razmišljam, svo vrijeme razmišljam o tome. Znam i siguran sam da je to naopako i neprirodno. Ali znam to uzalud. Uzalud je moje razmišljanje i pojedinačna i individualna borba da živim baš onako kao što žive svi ostali ljudi. Da li ja to nisam kao ostali? Ili me je stigla neka kazna koju nisu odslužili moji preci? Ja to ne znam, i ne želim da znam, ja hoću samo da živim i smijem se! Najveći i najgori osjećaj u životu je osjećaj manje vrijednosti. Mnogo je toga objedinjeno u ovom jednom: bol, patnja, gorčina, jaz, suza… Uvijek sam smatrao da nije grijeh suzu pustiti, grijeh je tu suzu izazvati. Tako su me naučili. To su me naučili oni koji sada pate sa mnom, iako znam da su me dobrome učili!

Samo se probudim i shvatim da je svijet počeo da krši temelje svog postojanja. Sve to zbog nekog koji misli da tako treba da bude, i onih koji iza njega stoje i podržavaju ga i mole da nastavi tako! I zbog vas koji ste stajali ispred njega, pa ste mu pali na koljena i savili pod plaštom rata, terora, segregacije i uništavanja svega dobroga! Svi smo mi krivi! Krivi smo jer šutimo i dozvoljavamo da na nama i nad nama igraju igranke oni koji ne mogu ni da nas gledaju od silne mržnje. Mi opet šutimo! Samo se pitam do kada ćemo da šutimo svi ovako zajedno? Možda opet do onog trenutka kada će ta šutnja prerasti u plač, proljevanje poštene i časne krvi, gubljenje svog ognjišta i identiteta. Znam, evo već nekoliko godina, da ja ne mogu voditi svoju domovinu. Moj otac i mnogi drugi očevi koji život položiše za tu istu nam domovinu borili su se za to da njihovi sinovi ne mogu biti vođe ove države? Da li nas je stid da postavljamo ovo pitanje sebi? Hoćemo li to iznevjeriti hrabrost bosanskog čovjeka i prepustiti sve zaboravu? Zaboraviti nešto, najveća je greška ljudskog roda, ali sjetimo se mi svega. Takve stvari nam se opet dese, samo postane bolno to sjećanje. Boli i razmišljanje o svemu ovome. O cijeloj situaciji. Što više razmišljam, sve više uviđam neke nove podjele, nove greške. Dijele nas po svakoj mogućoj osnovi. Da li smo konstitutivni ili nismo, da li smo veliki ili maleni, da li smo pametni ili glupi, da li vjerujemo u Boga ili ne vjerujemo, da li više volimo sunce pa nam je koža tako malo tamnija ili više volimo bjelinu zime, da li hodamo brzo ili lagano, da li više volimo ovoga ili onoga, jesmo li “pozelenili” ili smo se “zacrvenili”… Možeš mislit’, sve neke privilegije. Toliko govorimo o nevažnim stvarima da smo zaboravili da smo samo ljudi. Postalo nam je bitnije da sve cijelo podijelimo, nego da gradimo ovo što imamo od onog što imamo. A imamo mnogo toga. Poslije ovoliko razmišljanja pitam se ko sam to ja? Ja sam, naime, svaka nepravda koja se dešava čovjeku. Ja sam i onaj kojeg mnogi ne žele vidjeti kako koračam svojim putem na ovoj planeti. Ja sam i savijest cijelom ljudskom čovječanstvu i neću da se udaljim sa tog mjesta sve dok razum ne postane zdrav. Ja sam i svaka ona zabrana koju uvedoše da bi napakostili onome koji želi da živi sa svim svojim pravima. Ja sam i mnogo više od ovoga, ali jedna stvar nikada neću biti. Nikada neću biti onaj koji će gledati svojim očima nepravdu i okretati glavu od onog što je vidio praveći se da se ništa nije desilo.

Sve mi mogu zabraniti i oduzeti, ali jednu stvar nikada! Nikada mi neće moći zabraniti da sanjam. Sanjam o onome što želim vidjeti sutra, bolje sutra. Sanjam o tome da sve glave mogu živjeti zajedno i da nijedna glava neće biti iznad druge. Sanjam da će zdrav razum vladati svijetom. Mislim da je vrijeme da svoje snove počnemo pretvarati u stvarnost. Ali samo zajedno. Zajedno ustanimo i počnimo da se borimo i jedino tako ćemo pobjediti. Sreća je kada radimo stvari koje druge ljude čine sretnim. Idemo to svi raditi i uspjeh nam je osiguran!

Faris Hazić

Prva gimnazija Zenica

 Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

Buđenje grada

Buđenje grada

Uz jutarnju kaficu pratim buđenje našeg grada.

Slušam cvrkut ptica, lavež pasa, neke slučajne prolaznike i svoje misli.

Jedna žena priča s nekim, govori mu: „Mi nismo više isti“, sutra ili večeras će ga ostaviti.

Uporno se svađa s njim, možda je i zaslužio da mu ne da priliku da se promeni.

Iza nje ide lokalni pijanac, peva neke pesme, već dugo je samac.

Luta okolo prljav, izgužvan...

Nema dostojanstva, ni srama, verovatno glavu na drugu stranu okreće ona dama.

Prolazi i jedan stranac, pita za muzej grada, ali niko ga ne sluša ili niko ne zna gde se ta zgrada nalazi.

Par minuta kasnije gomilica klinaca u prvu smenu odlazi, smeju se, pričaju glasno, sve im je ravno.

Imaju krila, bukvalno misle da mogu poleteti i nadam se da će svako od njih u svoju bolju budućnost odleteti.

Neka gospođa uznemireno viče na dete, izgleda da jutros nije imala sreće da se probudi raspoložena, rasterećena agresivnosti.

Možda su je zvali iz banke, treba da plati neke rate, a nema odakle.

Ovi ljudi su istom ulicom prošli u razmaku od najviše deset minuta, kroz centar grada, ali jedni – druge nisu primetili, sigurna sam u to.

Verovatno se ne poznaju, ali istom ulicom koračaju.

Možda i vole iste knjige, istu muziku...

Možda gledaju iste TV programe, emisije, filmove...

Možda ih muče isti ili slični problemi.

Možda, možda i samo možda...

Neću saznati da li bi jedni – druge mogli oraspoložiti uz jutarnju kafu, zato što ljudi ovako rano vide samo sebe i svoje padove.

Niko se jutru ne raduje, svi žure.

Niko nije srećan što ima samo toliko problema.

Gledaju ispred sebe, koračaju žurno i trljaju desno oko koje im još nije sasvim budno.

Sve mi je to čudno, sve me to nervira i zašto ljude ništa osim njihovih potreba ne zanima?

Milica Janković

Birajmo mir

Birajmo mir

Tražeći nadu za opstanak u svijetu,

Sa željom da upoznam ovosvjetske draži,

Sagledah ovu čitavu planetu,

S pitanjem: "šta to ona od nas traži?"

U snovima sam strašnim vidjela jednom,

Da je život stajao na krajnjoj crti,

Liktore sa prućem i oštrom sjekirom,

Kako propovijedaju vlast nad životom i smrti.

Promatrala sam jedan dugotrajan hod,

I čovjeka što propagira nekoj široj masi,

Političko djelovanje kobno po ljudski rod,

Da niže rase trebaju služit' višoj rasi.

Slušala sam ljude kako zbore zlobno,

I raspravljanje nacionalne mržnje sprovode,

Zagovaraju ono što je ljudskom rodu bolno,

Ne shvaćajući da dobre duše odvode.

Vidjela sam kako se prave vel'ke razlike,

Smanjuju i obespravljuju sva ljudska prava,

Da ljudima mijenjaju steknute navike,

Zbog rase, klase i imovinskog stanja.

Probudih se iz sna i otrgnuh se zlobi,

Poželih da to samo noćna mora ostane,

Zar ima neko takve stvari da voli?

Nek' zlobnim nikad jutro ne osvane.

Vidjeh gdje stoji odgovor, što me stalno vreba,

Shvatih šta planeta traži sve snažnije,

Nasilje nije ono sto nam treba,

Jer razumijevanje je od toga puno važnije.

Trebali bi stanje uma da osvijestimo,

Da zaboravimo svaku zlobu i hir,

Da se za ljudska prava hrabro borimo,

I kada biramo, da biramo mir.

Handžo Negra

Srednja muzička škola Sarajevo 

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

Okupan mrakom

Okupan mrakom

Skidam se pred svima do gola
Prebolio sam stid,bez lijekova
Elektrošokova i ostalih terapija 
Nakon prvih kozica i ostatka kreča
Svaka mi mana na tijelu piše
Pročitaj je pravim slovima
Obratno se čitaju ko moje funkcije
Bit ću lak na djelima,a tek na nedjelima
Da me vidiš,nebi me prepoznala...

Okupan sam u mraku,pa opet sijam
Ne ide po svačijoj koži oštrina tame
U očima i punoći tvojih usana iza ponoći
Što žele od mene,reći će mi same

Ljubiš me,tamo gdje posustaju
Uporne žene da naprave muškarca
Stare prostitutke pod tijelom školarca
Grešne opatice polomljenih krunica
Ubija te moje crnilo,duša ti je čista
Nijedan pojam tebi nije stran
Pa ni ja koji sam u mraku okupan
To mora da je ljubav onda....

Petar Chernov

Čekam te kao uvek

ČEKAM TE KAO UVEK…

Čekam te kao i uvek
Puna čežnje, nadanja i strepnje ,
Čekam na istoj onoj obali 
koja duše zna da spaja,
Čekam novi susret
tajne koje stvaraju pometnje
Da nit života povežem
I spojim dva kraja…
Čekam,
I u tom čekanju pokušavam
da obuzdam strpljenje,
želju koja se telom širi,
tada me obično obuzima neobično ushićenje
iz stvarnosti sitnica prene
baš u momentu
kada se sunce sa oblakom miri…
Čekam tvoj dodir,
Onaj blaženi osmeh koji se prosipa licem
Od kog stvarnost postaje posebno lepa,
Nadahnuta sam kao leptir,
smišljam smicalice
očarana vragolijama, u meni skrivenog, deteta.
Čekam te na starom mestu
Samo da osetim mekoću tvoje duše,
Da odolim starim navikama, uobičajenom gestu
Dok me nestrpljivi uzdasi guše…
Čekam…, u susret da ti hrlim 
Samo da se nagledam tvoje pojave plave,
Čekam …, samo da te snažno zagrlim
I saznam tajnu,
zašto te ne mogu izbiti iz glave…

Šolkotović Snežana

Cijenimo sve što nam je velikodušno dano

Otkad znam za sebe učili su me da cijenim ljude, hranu na svom stolu, prirodu čiji sam dio i sve ono što mi je rođenjem velikodušno dano.

Slušala sam, nisam razumjela. Dječije oči su naivne, ne razumiju, ne vide van majčinog zagrljaja, ne slute loše. Porasla sam i riječi usađene duboko, oživile su... Shvatila sam na grub način da život nije svugdje isti i da ovo nebo nema za svakog plavu boju mira i pravde. Izgleda mi da iako smo mi ljudi po rođenju jednaki nekima je ipak sloboda nepravedno oduzeta, drugima je ona izobilje koje se kao i svaki poklon života ne cijeni dovoljno. Onome ko je ima, ne vidi je. Onaj ko je nema vapi za njom. I zatvorenih očiju vidim osvjetljenu istinu, tugu koju samo ljudi jedni drugima mogu tako bezdušno, neljudski nanijeti. Ti neljudski ljudi. Otvorim oči i vidim svoje roditelje. Sjetim se onih koji ih nemaju. Osjetim ljubav, bezbrižnost i svu lakoću svog života u slobodi koju ipak remete bolne slike ljudi kod nas i širom svijeta kojima je oduzeto pravo živjeti po svojoj volji. Kako to? Zar nismo jednaki bez obzira na vjeru, rasu, zemlju gdje živimo, imovinu i sve što mislimo da nas razdvaja? Otkud, zašto ratovi, kolone nesretnika u bijegu, nemiri, mržnje, glad, ubijanja, mučenja na ovim izmučenim prostorima i širom svijeta? Ima li nas dovoljno koji postavljamo iskreno ova pitanja? Šta bih voljela? Da sva rješenja gledamo kroz početak. Često budna sanjam. Zatvorim oči i svijet postane ispeglan pravdom i mirom. Vidim svoju učionicu u kojoj učenici imaju časove, radionice iz kulture i ponašanja. Vode se rasprave na razne teme: - Zašto nas vjere razdvajaju umjesto da nas zbližavaju i obogaćuju -, - Koje osobine kod ljudi treba cijeniti?- , - Kakvi ljudi gledaju druge ljude isključivo kroz novac?- , Kako razumjeti druge koji su različiti po načinu života ili tjelesnim nedostacima?- , - Kako sve pomoći ljudima kojima je potrebno? -, -Šta je solidarnost?-, -Kome šteti mržnja?-, -Zavist?-, -Pohlepa?-, -Kukavičluk nasilnih?-, -Primjeri humanosti?, -Šta nam treba biti uzor, a šta ne?-. Mogla bih u nedogled...A tek mediji? Zašto nas uvlače u neke svoje ratove, zašto ne postoji više obrazovnih emisija koja se tiču pitanja koja sam navela za djecu, odrasle , mlade, stare. Šta mi se ne sviđa? Ne sviđa mi se kako se mnogi moji vršnjaci danas ponašaju, razmaženo, bahato, neodgovorno. Uostalom kao i većina odraslih. Ponekad se desi da neki nastavnik to podržava. Kakvu nam to poruku šalju? Za koga je to rezervisan ugledan život? I tako mali prerastaju u veće probleme. Djeca odrastaju u odrasle. Sutra će nas biti mnogo nenaučenih, nesposobnih da volimo i poštujemo, samoživi, drski, hladni , skloni svim diskriminacijama. A neki će biti pušteni da budu opasni. Šta osjećam i znam? Znam da o politici ne znam ništa, ali su moji osjećaji kao dugačke antene, visoko izvučene i jako osjetljive. Često su ta osjećanja bolna i puna razočarenja zbog nepravde koja se često i nagrađuje. Kakve su to poruke društva? Šta su me učili moji roditelji? Učili su me da ne osuđujem bez pravih razloga, da ne gledam sa visine na poštene ljude, da ne mrzim, ne vrijeđam, da ne otimam, da ne gazim, da kažem hvala, molim vas, izvinite.Hoću li se vremenom pod pritiskom navići na loše, morati uklopiti ili će se naći rješenja koja će ispraviti ono loše u nama. Nešto što će razmrsiti ovu zbrku gdje je loše postalo dobro, a kulturno ponašanje smiješno i zaostalo. Ne zaboravite svi, djeca uče u kući, na ulici, u školi, kroz medije. Jesmo li tako nemoćni kako izgledamo? Koliko moj ili drugi glasovi koji pozivaju na pravdu i jednakost za sve dobre ljude svijeta vrijede? Dopiru li? Glas po glas, kap po kap, potok, rijeka , more. Sila koja može pokrenuti, promijeniti. Tamo gdje je ljubav i razumjevanje čovjeka prema čovjeku tu sigurno caruje glas koji priziva mir i jednakost. Budimo ljudi, ne činimo ono što ne želimo da nam čine, pustimo svakog da sija svojom svjetlošću. Naučimo da zatvorimo oči i uđemo u kožu onog ko pati. Razumimo. Pokušajmo. Moj glas sam je nejak, on traži da se veže za druge, iste. Neka naši zajednički glasovi budu jeka za ljudska prava i mir!

Ana Maria Slijepčević

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

Škola kreativnog pisanja Pisac u meni

Škola kreativnog pisanja Pisac u meni

U okviru centra za kulturnu edukaciju: Studio Centar (Timočka 9, Vračar, Beograd) koji je posebno poznat po uspesima glumačkog ansambla, odskora radi i Studio pisanja Pisac u meni. Talentovani osnovci i srednjoškolci koji dobro pišu sastave, pesme, eseje imaće priliku da spisateljske trikove saznaju direktno od mlade autorke Jovane Ristić koja pripada novom talasu realističkog romana ("Devedesete u kraju" i "Znaš ti ko sam ja?" sa kojim je ušla u izbor za Ninovu nagradu). 

Ove sezone, pored zanimljivih, kreativnh vežbi sarađivaće se sa mladim glumcima u smislu pisanja dramskih scena, dijaloga, a pisci će biti angažovani i na pripremi dramske adaptacije"Škola Jasminke Petrović i "Znakova pored puta" Ive Andrića.

Konkretno, spisateljski program vezivaće se za pisanje jedne vrste zajedničkog romana koji će biti prva šansa za mlade talnete da se njihovih ruku delo i objavi.

Septembar je vreme upisa, mada se oni koji žele mogu prijaviti i priključiti bilo kad. Sve informacije i kontakti dostupni su na Fejsbuk stranici https://www.facebook.com/pisacumeni/ 

Ljudska prava

“Ljudska prava”

Ljudska prava? Šta je to?  Da li to zaista u većini zemalja uopće postoji? Svakodnevno se postavljaju pitanja, ali nažalost nemamo tako jasne odgovore. Neka prava počinju od prvobitnih životnih zajednica u kojima su ljudi živjeli. Pravo, kako mi znamo  je nešto što se veže za sud, gdje ljudi odgovaraju za svoje postupke ili potvrđuju svoju nevinost. U kamenom dobu to nije bilo primjetno, jer su ljudi bili još uvijek neobrazovani i nisu mogli tako sigurno odlučivati o nečijoj sudbini, ali su se na neki način kažnjavali one koji su uradili nešto protiv volje onih koji su bili tu kao znak moralnog i donekle pravednog suda.

Razvojem čovječanstva i obrazovanja formiraju se neki sudovi koji su bili uređeni da rade po nekom zakonu. Iz povijesti su nam poznati  stari sudovi- poznajemo rimski sud kao jedan od najstarijih, rimsko pravo koje je bilo i ostalo najpravilnije napisano pravno pismo po kojem se ravnaju svi sudovi i danas u svijetu. Ali ima i jedna značajka koja nam „bode“ oči, to su  smrtne kazne koje su prisutne u pravosuđu i danas u nekim anarhijama. Kroz povijest smo učili kako su se vršila suđenja i presude i kakve su one bile. Svi znamo one legendarne  lomače koje su bile neizostavni dio svake države ili vladavine. Mnogi su bili pogubljivani na lomačama; svi oni koji su u nekom dijelu nametnute pravde i prava zgriješili.

Zašto se ljudska prava sve više gube, nestaju? Da li su ikada postojala u formi u kojoj želimo da postoje, mi, borci za ljudska prava?

Svi su pod stresom, žive užurbano, bez potrebe i veoma lahko postanu kao tempirana bomba koja bi mogla svakog časa eksplodirati. Mi, kao pojedinci u savremenom svijetu možemo se suprostaviti takvom načinu života i postaviti svoje kriterije koji će biti prihvatljivi, barem da promijenimo svoj način života kojim živimo i da pokušamo mlade usmjeriti na „pravi“ put, pokazati im šta je prava vrijednost ovoga doba. Ljubav među ljudima se ne pokazuje nasiljem nego baš suprotno -nježnošću i pažnjom. Potrebno je pokazati mladima šta to znači mladost i pokazati im kako se u mladosti živi i prave vrijednosti iskazuju na prave načine.Sanjam o vremenu i periodu i državi gdje su svi ravnopravni i gdje je ljudsko pravo zaista vrijednije od zlata, ali nažalost sada u ovom dobu u kojem živimo postavlja se pitanje: „Da li ljudsko pravo na mir  izumire poput neke rijetke životinje, hoće li imati iko snage da ga oživi i vrati na onaj nivo na kojem je bilo ranije?“

Vjerujem da svijet ljudskih prava može izmijeniti jedna imenica sa pet slova-riječ.

Riječ koja dolazi iz ljudskih usta zna biti izvor utjehe, ljubavi i pomoći drugom čovjeku, može razveseliti tužnoga i usrećiti nesretnoga, ali zna biti i otrovana , može stvoriti kap koja će napuniti nečiji kalež sudbinske gorčine. A sve to opet dolazi iz srca. Kao i iz srca koje prima riječ, koliko razumije ono što mu je upućeno. Nekad i naopaka, ružna riječ može zapravo značiti dragost, a lijepa riječ biti samo lažni paravan za zlo, mržnju i druge boleštine srca. Čovjek je društveno biće koje se sa svim svojim vrlinama i manama prilagođava okruženju na najbolji način  I onako kako najbolje zna. Prave vrijednosti i mjerila čovjeka ogledaju se u njegovim osjećanjima, željama, ambicijama, zapažanjima.

Zato je moj svijet ljudskih prava pravo na riječ, pravilno i u pravo vrijeme izrečenu, jer vjerujem da je ona najveći otrov ili lijek za sve sadašnje ratove, skrivene želje, ljudske moći i nemoći.

Ali šta možemo zaključiti?  Ima li pravde za mir, moj glas i razum kažu sljedeće. Svi smo  smrtnici  i nas  će Božija kazna ili nagrada kad-tad stići. Dovoljna je pravednost da smo svi smrtni, tu smo svi jednaki. I kadije, i sudije, ali i onaj puki siromah koji umre ispod trešnjinog drveta.

Kraj ću završiti citatom iz romana Derviš i smrt:  "Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kažu."  

I kada kažemo, ili ne kažemo mi smo samo varljiva sjenka prolaznosti...

Zato, borimo se za pravo svakog čovjeka, svakog živog bića na Zemlji, jer će nam se to kad-tad vratiti.

Dovoljan je i osmijeh jednog slučajnog prolaznika kojemu smo dali ljudsko pravo da se bezbrižno smiješi...

Velid Tinjak,

Prva gimnazija Sarajevo 

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

Moj glas za ljudska prava i mir

Moj glas za ljudska prava i mir

Teško je izgovoriti bilo koju riječ, koja bi mogla, u ovom slučaju imati bilo kakvo značenje. Ili pak, potruditi se uz najbolju namjeru, bez cilja da bilo kome napakostim, reći nešto što će učiniti prošlost poukom za sve sadašnje i buduće generacije.

Poklanjam svoj gest vremenu koje ne možemo vratiti ovim skromnim izlaganjem. Upućujem najiskreniju molitvu, žaljenje, svojih šezdeset sekundi tišine onima koji su izgubili živote, a historiji ću reći hvala koliko god ona imala tužnu ili sretnu priču za nas koji ostajemo nakon ispričanog. Ona je podsjetnik, u konačnici jedna velika opomena koja nas podučava tome da ne dozvolimo da se ponovi nešto slično posljednjim ratovima, vođeni krajnje nehumanim poduhvatima, pod okriljem onih koji su sprovodili svoje pokvarene namjere u djelo. Mnogi su osjetili puni intenzitet okrutnosti istih, te ne smijemo, iz poštovanja, i osnovnih ljudskih načela, preći preko njihovih patnji, prepustiti se carstvu zaborava. Dužnost moje generacije je da pošalje jasnu poruku svijetu, da se eho tih glasova čuje daleko u budućnost. Poruku koja kazuje da je zlo nešto što ne zastarijeva, ali se redovno modificira shodno s vremenom u kojem živimo. Ne zato što joj je to obaveza koju su joj poslijeratne godine ostavile u amanet, to je dostojanstvo i odraz razumnosti koje pored refleksije posljedica i emocija mora zadržati.

Počinjem ovo zarad sebe, moje budućnosti, budućnosti mlađih i nadolazećih generacija. Posebice onih koji su imali sreće ne doživjeti nepravdu. Ja stojim u prvim redovima takvih.

Prošlo stoljeće, poglavlje je obilježeno velikim neprilikama koje su za primarni cilj uzele to da  napakoste čovječanstvu. Poznato je koliko su otkrića na poljima prirodnih nauka iskorištena protiv prirode koja je dovedena na prag kolpsa, dok s druge strane stoji zapanjujuć broj nedužnih ljudi koji su vlastitim životima platili pohlepne želje pojedinaca. Susrećemo se sa još gorom pojavom. Obilježava se buđenje neograničene vladavine. Takozvanom diktaturom u obliku nacizma, fašizma, militarizma, apsolutizma, nazovite kako hoćete. No svima je zajedničko to što se na čelu nalazi neko ko se u najmanju ruku može nazvati zločincem, neko ko vođen svojim vlastitim idealima odlučuje budućnost drugih. S kojim pravom?

Smjelo je samo upustiti se pričati o broju stradalih. Rečeno je da slika govori preko hiljadu riječi. Ako ćemo prepustiti slici da priča, pogledajmo poljane grobova. Oni tu stoje godinama, pokorno, nenametljivo, tiho šapućući o strahotama vremena ispisanog i danas nama poznatog kao historija.

Istina je sljedeća. Moć pamćenja daleko je manja od moći zaborava. Pamćenju je ništa drugo, nego sam zaborav porok, što je ništavno po samu ljudsku prirodu koju karakteristiše neidealnost. Sasvim je jasno, da pored rata, druga strahota čovječanstva je zaborav. Dok god je broj onih koji ne žele znati ništa o prošlosti slijepo gledajući u budućnost, ipak u većini; poražavajuće je, ali je činjenica da će se historija ponavljati.

Nedovoljna je zemaljska pravda za učinjeno. Uzimam pravo da kažem da je jadna, ništavna. Toliko toga se moglo spriječiti na vrijeme, stati u kraj narušavanju osnovnih ljudskih prava, ali prije svega mira.

Prošlost  ne možemo povratiti, te zaustaviti vrijeme kada je sve pošlo po zlu. Ko zna koliko unazad bi bilo potrebno otići i uhvatiti prvu nit ljudske zlobe, uhvatiti je, zavezati je i ne dozvoliti da se prožme kroz naše postojanje.

Toliko je malo toga u našoj moći. Ne možemo prekinuti tišinu koja je zavladala u razrušenim domovima, taj prepoznatljivi i najjači vrisak, jecaj, vapaj slomljenih ognjišta ka očekivanoj, sretnoj budućnosti. Ne možemo prepoznati kada drugog zaboli duša, jer je drugačiji. Pukne grom, zemlja odjekuje. Slomi se čaša, prostoriju ispuni jak ton, disonanca u miru. Pukne nečije srce, ne čuješ ništa.

Pozivam ljude na malo ljudskosti, da se ponovo zabavimo onim što leži u biti našeg postojanja. Pozivam ljude na uzajamno poštovanje, na bijeg od mržnje. Ono što ovaj svijet čini lijepim jeste raznolikost. Nipošto se to ne smije uzeti kao osnov za nepoštovanje i vrijeđanje ljudi. Jezik je najoštrije oružje koje lomi ljudskost u nama na sasvim neznatne dijelove.

Možda je prekasno pričati o kažnjavanju tvoraca fašizma, ali prepoznavanjem takvih danas i njihovo pravovremeno sudsko zbrinjavanje može učiniti mnogo toga.

Nevini su preuzeli najtežu kaznu, neuporedivo i daleko veću nego oni koji su krivi. Oni će živjeti u prošlosti, često u uspomenama i godinama koje su došle nakon toga, jer, one su obilježene najiskrenijim nadanjima koja su pretvorena u iluzije.  

Koliko god bilo teško, čovjek je biće koje se adaptira na bilo koju situaciju. Zahvaljujući tom nesebičnom daru prirode, ljudska vrsta opstaje. Mi, ljudi, ta riječ koja staje sva gordost ovoga svijeta, ne smijemo dozvoliti sebi da se naviknemo na nečovječno ponašanje, ubijanje, masovno ubijanje, diskriminaciju, narušavanje osnovnih ljudskih prava, mučenje, suze iznemoglih od gladi, patnje, tuge.

Potom, treba da uvidimo i druge poduhvate koji ne dožive sudbinu velikih zločina, ali nose ogroman teret za sobom koji pronalazi mjesto daleko poslije njegovog izvršenja..

Vjerovatno će proći decenije, možda i vijekovi da shvatimo tu drugu stranu, koja u čovjeku probudi nagon da naudi drugome, po bilo kojem osnovu. Da li je to zato što se čovjek iz nekog razloga osjeti toliko ugroženim da postupa krajnje surovo? Šta se to u čovjeku desi, pa da posegne za tim? I još mnoštvo pitanja čije odgovore i dalje ne naziremo.

Priču o poruci koju moja generacija ima mogućnost da pošalje svijetu nastavljam ovdje.

Ponajviše zato što živimo u državi, multietničkoj, multikulturalnoj, gdje zvono crkve ne ometa ezan džamije. Mjestu u kojem se nakon Drugog svjetloskog rata desio najveži fašizam i nepravda. Dajem sebi za pravo reći da ovu poruku mora prepoznati svaki čovjek i dati joj doprinos ka njenom ostvarenju.

Ona glasno kaže, neka nam hrabrost bude znanje kojim ćemo se voditi kroz put pravde. Neka to bude iskrica koja će pokrenuti nas i kompletan svijet. Hrabrost se zove ''Da rata i nepravde ne bude!''. Nosimo teret zapečaćene budućnosti zajedno, dok je ne ispravimo.

Zaista je naš dug prema jednoj jedinoj domovini golem. Ali nipošto glavu dolje ne treba spustiti, već je ponosno podignuti i napraviti prvi korak prema sutra uz podršku mira. Pa ipak, na nama je izbor.

Dalila Ćorović, 

Gimnazija Dobrinja  

 Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

Oprostiti ćeš mi...

Oprostiti ćeš mi...

Oprostiti ćeš mi zaboravljenog Disa
između dva tri reda kanabisa,
zatrpati ćeš nam puteve nepređene,
tamo gdje su časti ostale nepovređene.

Oprosti mi izgubljenog najdražeg pjesnika,
stvarnost krila ne šminka
Ako preživimo, smrt nam je lozinka,
potrudi se da nam skrovište nema hodnika

Zatrovalo jezgro svoje jame jaz
da bi jedno nebo sačuvalo laž
Znam da već znaš
da nijedno jutro neće rodit' nas

Oprostiti ćeš mi neispričanu priču o "Djevojci iz voza"
dva-put sam je pročitala u dahu
Zbog lošeg vina strada loza,
nevinog roda podređena strahu.

Puteva tvojih da sam hodočasnik nijemi
ti bi hodočašće proglasio grijehom
Zato smo u vrtlogu izgubljeni,
zamotani bezzvučnim smjehom

Oprostićeš mi i tri Antićeva stiha u džepu poderanom
iz koga sam ti jednom šapnula nešto važno
Mi smo se sreli nenadano,
sreli smo se snažno...

Oprostiti ćeš mi poglede zamućene novim vidicima
u šarenoj traci našeg beznađa
Zarobljen let orla u hladnim kricima
velike vatre nikad ne rađa.

I sve ćeš mi oprostiti nemilo
što nije nikad ni bilo
I Kočića i Dučića
I Jesenjinovu kučku sa sedam mrtvih kučića

I sve pjesme neopjevane,
i oduzeto nedostajanje
I snove nedosanjane
kao sve njih, ne sanjaj me.

Oprostiti ćeš mi tugu
iznad gnijezda
jedno nebo bez zvijezda
Oprostiti ćeš mi prugu...

Al' oprostit' ti neću
unaprijed zapaljenu svijeću
na grobu našem
gdje i danas ljubav plače.

Svetlana Pejić

Prazan prostor

Prazan prostor

U prazan prostor gurnula si me

Bez mosta da prijeđem prijeko
Progutanih slova što čine cjelinu
Bujice riječi,ovako nema me
Davim se..ne doživljavaš me
Pričam ti al tonovi ne izlaze..
Čitaj mi sa usana..ne volim te

Nestajem u praznome prostoru
Između sviđanja i nasilnih dodira
Vlasnica si svega navedenoga
Razgolitila si dostojanstvo
Ili te živa sila tjera na zlo
Modricama se potpisuješ

Izgubi se čovjek u nastojanju
Da zadrži sebe,dok ga drugi vole
Prave se da je to idealna ikona
Praznoga prostora,spremište za metle
Tamo si auto ostavila,praktično je
Skrivaš svoju ćud dok čistiš tuđe probleme
Ispod prašnjavih tepiha,guraš sve
Čitaj mi sa usana,kad su riječi izostale
Ne volim te....

Petar Chernov

Momenat ljubavi

MOMENAT LJUBAVI

Živimo za posebne momente koje retko nalazimo

I tad se ko deca prepuštamo ljubavi,
vežu nas tajne niti svete, razlike njima prevazilazimo
dok se misli o sreći vrzmaju u glavi.
Tada nam život na bajku liči
Koja svojom sadržinom boji svakodnevice,
Dodajemo poglavlja našoj priči
Nenamerno za sobom ostavljamo ispisane stranice…
Živimo za momente
Za osmeh koji očarava,
Za sve nežnosti koje liče na mrežu koju pauk plete
I čaroliju ljubavi nagoveštava.
Živimo za sitnice
Za pogled koji stvarnost narušava,
Za one dečje vragolije i smicalice
Kojima vetar vreme zavarava.
Momenat ljubavi u duši ostaje
Sa njim tajna sveta
Podstrek novom sutra daje
I onda kada mi se čini da je to sutra možda iluzija daleka…
Šolkotović Snežana

Gledam te kroz dim cigarete

Gledam te kroz dim cigarete

Gledam kroz dim cigarete
tvoje postojanje u magli.
Sklapam oči 
osluškujem kišu dok pada po jastuku.
Ništa u ovoj sobi ne diše
i zidovi su postali njemi.
Slutim neke daljine
šum vjetra
ljeskanje mora 
plakanje neba.
Gledam kroz dim cigarete
tvoje postojanje u magli.
Tražim svrhu u nesvrsi.
Gledam Zemlju odozgo
na oblaku sjedim.
Slutim još jedan prazan dan
slutim još jednu umornu noć
i jutro s malo nježnosti.
Gledam kroz dim cigarete
tvoje postojanje u magli.
Povlačim se u ljušturu
stvaram oklop šutnje.
Ni oči mi vise ne pričaju
što po duši grebe.
Nije ni bitno zar ne?
Gubim dodir sa stvarnošću
dok se pitam sto je stvarnost uopće?
Sve je iluzija
stvarnost spava na nekim proplancima s racvalim cvijecem,
gorućom ljubavi,
razumjevanjem nedostajanja.
Gledam kroz dim cigarete
tvoje postojanje u magli
i život kako teče brže od sata
zarobljen u iluziji vremena.
Prokleti satovi!
Odnose sve za sto dišem.
Ostaju samo sjene želja
sjene snova i nemam moći
dok promatram ih kroz dim cigarete.

Mirjana Dragicevic