Srećna sam,
uzviknula je. Napokon sam srećna, dobila sam šta sam htjela. Zar to nije divno?
Zar nije super, biti srećan? Vidi me blistam kao nikada do sada, uživam,
veselim se. Kao da sam ponovo rođena....
To su bile njene
riječi, s obzirom da je nakon dugo
vremena dobila ono što je htjela. Nakon
što je uspjela u onome o čemu je samo maštala. Da li je uspjela, ili joj se
samo učinilo? Nažalost, bilo je samo prividno. Sreća koja je trajala svega par
dana. Dana koji su njoj bili godina, koji su za nju bili sve, jer bila je
srećna.
Bila je toliko
uzbuđena da nije ni htjela pogledati stvarnosti u oči, nije htjela sagledati
stvari iz pravog ugla. Ne obazirući se na riječi osoba, koje su joj uporno
govorile da to nije to, da joj se samo učinilo, bila je srećna. Ne želeći da
zaustavi svoju sreću, stvarala ju je,
maštala, kreirala sve ono što bi željela da ima, bježala od stvarnosti. Sve do
trenutka, kada stvarnost nije nju sustigla. Do trenutka kada joj stvarnost nije
zakucala na vrata i rekla pravu istinu. Odbijala je i tada da je prihvati.
Bio je to
osjećaj koji je neopsiv, nestvaran, nešto što ne želiš osjetiti. Nešto poput
lakog bola, duboko negdje u tebi...boli, al' ne osjećaš...peče, al' ne
doživljavaš. E baš to, taj podmukli bol, koji ti se uvuče pod kožu i neće da
izađe. Boli te, a ne znaš gdje, znaš samo zašto i zbog čega je tu. Želiš da ga
se riješiš, ali ne da se. Uporan je da te razori, da te spusti na zemlju. Tvoja
vitalnost je sve slabija, knedle u grlu sve veće i veće. U trenutku osjećaš da
te toliko stežu da ti preostaje samo da ih izbaciš, da ih isplačeš.
Nije to uradila.
Nije dozvolia bolu da je savlada, a možda je trebala. Nije željela da je vide
da pati, nije htjela da je žale, da suosjećaju sa njom. Htjela je sam proći
kroz sve to, dokazati sebi po ko zna koji put koliko je jaka, jer to i jeste. Borila
se na samo sebi poznat način, koji je jako dobro savladala. Borila se, bori se
još uvijek.
Stavila je
osmjeh na lice. Suze je progutala zajedno sa onom knedlom u grlu, po ko zna
koji put. Sredila je i sebe i svoj život, mada još pokušava to da sredi. Na
njoj se ne vidi, malo ko i zna, niko ni ne sluti šta se tu sve dešava. Kakvu
ona borbu vodi sa svojim bolom, na koji način ga suzbija i gdje on nestaje.
Niko ne zna, ali ne treba ni da zna. Bila je jaka, dovoljno jaka da sve to
prikrije, a najviše zbog njega. Nipošto ne smije da sazna da joj je teško, jer
tada bi sva borba bila bezvrijedna. Sve progutane suze bi bile uzaludne, ponos
bi je uništio. Izgubila bi borbu, a ne želi to.
Stoga ostaje
jaka, bori se sa unutrašnjom strepnjom. Navlači lažni sjaj na sebe, kreće u
nova osvajanja, nove avanture. To je ono što je pokreće i održava, to je ono
mjesto gdje odlazi njen bol.
Trenutno je u
potrazi za novom srećom, sa sjajem u očima i bolom u duši. Spakovala je u kofer
tugu i krenula dalje, u potragu za srećom sa još većim koferom. Spremna da u
njega stavi sve ono što je čini srećnom, sve ono što je pokreće, sve ono o čemu
još mašta, sve ono što želi. Srećna je što to može, srećna želi i da ostane.
Bila je jaka i još je...
