Evo, dođe
olakšanje kada se najmanje nadaš. Ili pak misliš da je olakšanje. Tek onako
shvatiš da te ne boli pomisao kao prije, iznenada te pokupi, udari, probudi,
skine tegobu i otvori oči. Naleti kao udar vjetra i ošine po licu, i po duši.
Prizivah danima sjećanja ne shvatajući da time samo patim sebe. Smiješno, šta
je drugo sjećanje nego prizivanje nečega
što znaš da se više nikada neće ponoviti. Šta drugo nego zabluda i lažna utjeha
za slabo srce, još neprotkano vjerom u svjetlo i drugi dan, drugačiji od ovog
danas, a neponovljiv kao i on, kao i onaj što će doći sutra.
Kažu da je čovjek
kao stijena, nelomljiv, svašta može podnijeti, ali češće zaboravimo da i
najtvrđu stijenu obična kap vode izdubi ako dovoljno dugo kaplje. Kada kap po
kap tuge pada na čovjeka, dubi ga, njegovo samopouzdanje, snagu, volju, i na
kraju tako ga okrnji da postane samo
stijena imenom. Ali, druga strana priče tu onda vuče konce. Nijedna stijena
nije do kraja izdubljena. Jednom prestane da se krnji i počne da se na njoj
slaže kap na kap, praveći novu stijenu, oklop, zatvara se krug, nastaje neka
nova utroba u utrobi već u kojoj je stijena naočigled bila zaštićena. Sloj na
sloj se taloži, i neki novi oblici tvore. Izrasteš neki novi ti.
Vjerujem da
ljudi lažu kada kažu da se nakon pada podigneš jači. Niko ne ustane jači nego
samo pametniji za jedno iskustvo sa novom ljuskom izgrađenom oko sebe da ga
opet isto ne bi povrijedilo, ljuskom koja mu daje osjećaj sigurnosti a shodno
tome i snage. Sagrade ljudi ljusku oko sebe kao čamac na moru života, da ga
čuva od utapanja i gladnih ugriza ajkula što vrebaju svježe meso i uzavrelu
krv. Svako jednom u životu postane starac i doživi svoje more u najljućem
obliku kao jedan od slijeda događaja koji te uče da podnosiš sve i ideš dalje,
bez zaustavljanja, jer, nismo ništa drugo nego lađari koji u konačnici moraju
da pristanu u luku.
Tu ljusku zovemo iskustvom, imunitetom na tegobu koja ga
zadesila tako da kada sljedeći puta naiđe nešto slično, lakše podnese i nastavi
dalje, manje ga zaboli. Baca te život na ovu i onu stranu, vuče lijevo i desno,
kako zapuše, tako se i naginješ, tražiš manji otpor zahvaljujući instinktu i
nagonu da preživiš, nesvjesno tražeći svjetlo na kraju tunela.
Vremenom
naučiš na koju stranu da okreneš kormilo kada zapušte vjetar da bi nastavio
dalje, kada te zapljusne talas nošem olujama. Ulije se vode i u čamac,
neminovno je, ali ono što je bitno je šta ti poduzmeš kada se to desi. Dođe
vrijeme kada shvatiš da vjetar kojeg si volio treba da pustiš da ide svojim
putem, a ti jedra otvoriš za neki novi, čak iako je to vjetar na kojem si
oplovio svoja najdublja i naiskrenija osjećanja. Onda kada počne da puše prema
pučini na koju nisi spreman krenuti i na kojoj se i najveće i najsnažnije barke
lome, moraš da pustiš da ide sam. Na more života svako je uplovio sam i svako
će sam i da kroči na obalu sa koje je krenuo.
Svako svoj
vjetar doživi drugačije i svaki vuče na svoju stranu. Ista je struja koja nosi
čamac morem, ali su kormilari različiti. Nijedan zanat nije isklesao na isti
način, dva puta kada ti oluja prevrne čamac, treći puta ili ne isploviš, ili
naučiš kako da ploviš. Jednom, desi se i nešto u čovjeku pa prelomi i počne da
voli vjetar koji ga nosi, nauči da je to jedini vjetar kojeg ima i da se samo
on može nositi s tim. Niti ti biraš vjetar niti vjetar tebe, nego ste višoj
sili podređeni i plovite istim morem i jedino imate jedan drugog. Boreći se sa
vjetrom na najbolji mogući način počne čovjek da ga i osjeća samo svojim,
prisvoji ga i zna da niko drugo i ne bi bio sposoban da se nosi na taj način, u
tom vremenu, na tom moru sa tim vjetrom bolje nego on.
Zaludu svim strujama i
pučini na koju vjetar vuče, zavoliš ga, ali vjetar ljubav vratiti ne može. Kada
vjetar mora da nastavi svojim putem prema novim obalama i širim morima što im
površina bljesne na suncu skrivajući dubine i njihove tajne, kada hoće da povuče i maleni čamac sa sobom, čamac bijaše
usidren i još nespreman na daleke pute kojima vjetar kreće. Nije to tek jedna
priča o čamcu koji nekada ploviše sa svojim vjetrom, to je posebna priča o dva
izgubljena vjetra na pučini što se raziđoše.
Ne kreće se
na put tek tako, nespreman i sam, srljajući u daleke krajeve o kojima samo
priče zna... Život je mnogo više od nastojanja da se samo vlastiti ciljevi
ispune. Zaboravljamo ono bitno, ako hoćemo da stignemo do cilja, moramo to
učiniti pomoću drugih, jer samoća nije sinonim za uspjeh.
U vremenu
koje slijedi, kada počneš ponovo da gledaš u smjeru koji vodi dalje u život a
ne stranputicama kojima se priklanjamo jer nismo spremni zauzeti se dalje i
krenuti pravim putem, desi se nešto što te natjera da se zamisliš nad svime što
si sada i što radiš nesvjesno, odbrambeno, uzdignuo si se i krenuo dalje bez
previše razmišljanja da to učiniš, učiš kako da ploviš raširenih jedara i u
vremenu kada nema vjetra.
Naiđe u tom vremenu mnogo drugih priča, susretneš
druge koji plove svojim morima i bore se sa svojim olujama, one za koje nikada
nisi mislio da ćeš sresti, da će vam se putevi ukrstiti i da ćeš tim ljudima
dati nešto mnogo više od materijalnih poklona. Kada pokloniš svoje vrijeme
nekome , daješ mu najdragocjeniji dar koji postoji, daješ mu dio sebe u
prolaznosti u kojoj se svi nalazimo i kroz koju užurbano idemo u nastojanju da
postignemo što više i da sebe izgradimo, prigrabimo što više ne shvatajući da
što više toga sakupimo, više će ostati prazno da zjapi za nama u vremenu kada
nas ne bude.
Poklonivši vrijeme, poklonjeno je i povjerenje i riječ koja znači
mnogo, utjeha. Tješeći druge utješiš sam sebe, liječeći druge izliječiš sam
sebe i govoriš drugima riječi koje ti želiš i treba da čuješ, pripremiš ih da
otplove dalje kroz tvoje more. Lakše onda pređeš preko onoga što i tebe mori,
pustiš da sve ode, da padne kao list sa grane, da ga saperu kiše i zapljusne
plima, izgubi se u oseki. Život ide dalje a i ti sa njim, na ovaj ili onaj
način.
Shvatiš da si krenuo dalje, uplovio u neko novo more i ne znajući, još
uvijek se osvrćući unazad ali nekim drugim pogledom i nekim drugim mislima,
možda nadama, možda samo mirom i ravnodušnošću... Na kraju krajeva, u dušu niko
zaviriti ne može i doživjeti tvoje more, ti znaš šta nosiš unutra i kako
ploviš, ali i ti i drugi znate da ono što nosiš u sebi se itekako mijenja i da
utiče na ono što postaješ dalje, pravi od tebe mornara i individuu koja nosi u
sebi mnogo, a dopušta samo suncu da se oslikava na licu.
Fatima Alihodžić
Nema komentara:
Objavi komentar