Slip

Jutra su mi najmrža. Ona svijetla. Puna sunca. Ona u kojima moraš živjeti. Jer svi žive. Svi su sretni. Presretni. Isforsirano sretni. Sretni toliko da pršte heštegovi o sreći. Lupaju ti pleske po licu dok progledaš.

#happiness #happy #joy #happymorning

Pljus! Pljus! Pljus!

A volio sam vidjeti teške poklopce oblaka iznad grada i čekati da padne prva kap na prozorski lim dok se valjam u dimu zapleten u niti tvojih riječi i jutarnje lijeno bunilo.

Volio sam se vući u donjem vešu do kuhinje da napravim kafu. Volio sam da tome prethodi :„Ko će praviti kafu?“ ... „Hajd' ja ću.“ Onda ležim. Čekam da mi se tijelo samo pokrene, da pobijedi moju jutarnju lijenost i otrči samo do kuhinje, a da moj um ostane sklupčan pored tebe, šćućuren u nabore čaršafa.

Onda sam volio fotografisati naše kafe na bijelim plahtama pored naših stopala. Kako glupe fotografije. Sve iste. Sve pune ljubavi. Sve pune crne bez šećera i bijele sa jednom kašičicom. Sve pune velikih i malih stopala i tvog nakita oko članaka koji nikad nisam razumio.

Nisam nikad razumio ni vezanja ljudi. Mislio sam da mi ne trebaju lanci oko tvog struka da bi ostala. Nisam vjerovao ni u tanke niti. Ni potpise na papiru. Ni dogovore o zajedničkoj starosti. Ni ugovore. Vjerovao sam samo u tebe.

I onda si iskliznula. Jedno jutro. Iz ovih čaršafa. Jedno sunčano jutro kad smo baš mislili da izađemo vani i budemo sretni kao svi i malo drugačije od svih.

Samo si skliznula. Bukvalno.

„Ko će praviti kafu?“  „Hajd' ja ću.“, rekla si i sjela na rub kreveta.

I skliznula.

Na pod.

U bunar.

U zemljani bunar.

U dva metra dubine.

Pod nišan.

Pod razoreno srce ispod mojih rebara.

Samo tako.

Iskliznula si.

„Ko će praviti kafu?“ ... „Hajd' ja ću.“

Pitam i kažem. Neće niko odgovoriti. Neće niko doći. Niko će i ostati.

#coffee #black #nosugar #alone #alone #alone

Emina Goletić