Izgubljeno Djetinjstvo

Pitam se sta mogu napisati o sebi, a da Vama, moji čitaoci, dočaram svoj životni komad? Da

odmah raskrstimo sa mogućim zabunama! Sve što me ikada snašlo, dio je čiste improvizacije,

lišeno velikih i dobro uvježbanih monologa  i mogućih korekcija.  I zato bilo sta da napišem,

nikada neću moći napisati sve. Neću moći ili neću htjeti, podijeliti sve događaje, sve susrete i

sve rastanke svog života. Naprosto neke stvari se ne mogu transkriptovati ni jednim alfabetom

na svijetu. Neki događaji će možda iskliznuti tokom mojih pokušaja da cijelu ovu žanrovski

nedefinisanu priču svedem na uzročno posljedični slijed. Život se naprosto ne da ukalupiti ni

jednom ljudskom sistemu. Uvijek će ostati nešto neizrecivo što će moju dušu kompkati i što

će me natjerati da objašnjenje potražim u religijama ili čistoj metafizici.

Zbog toga nije bitno da li ću Vam krenuti sa pripovijedanjem svog života, sa kraja ili početka.

Zaista je sasvim svejedno! Jednom kada stavim tačku na oba kraka, poznavat me niko neće.

Jer niko od Vas neće htjeti pojesti vreću soli sa mnom.

Stigla sam dva mjeseca ranije u svijet. Uranila u nezgodan čas, sa poprilično nezgodnim

formatom duše. Te snježnje novembarske noći, majka me rodila na tavanu djedove kuće.

Moja sićušna pojava, nije proizvela pretjeranu radost ostalih članova porodice. Rođena kao

sedma unuka mog djeda, bila sam potvrda kletve koju je neka stara komšinica bacila na njega.

Da stvar bude još gora, uzrok mog ishitreno rođena, pored kletve koju je moj djed pravedno

zaradio mnogo godina i prije mog začeća, je nesreća koja je zadesila cijelu moju lozu te

večeri. Kuca Atifa Isića, poznatog u selu kao uboga prznica i škrtica, nalazila se na oštroj

okuki Isića sokaka, u selu Kotorsko. Niko nije želio kupiti taj dio zemlje, jer je oduvijek bio

uzrok silnim nesrećama. No, kako je moj djed uvijek gledao da uspara svaki dinar koji je

zarađivao rintajući u Švapskoj, njemu te narodne tričarije nisu mnogo parale uši. Tako je, Atif

Isić, gastarbajter iz Nünberga, svoju trospratnu kuću sagradio na toj okuki odakle je mogao da

zaviri u svaki cošak sela! U noći dvadesetidrugog novembra 1991. godine , Esma Isic i njen

zaručnik, su ostavili život u avliji mog djeda, zaletivši se automobilom u betonski stup ispred

kuće. Takva nesreća je uzrokovala prerane trudove moje majka i situaciju da nisam ugledala

svjetlost dana, već mrak u kojem sam rođena  sred pšenice i kukuraza u ostavi tavana. Ne

moram Vam naglasiti da sam zbog tog incidenta, rođena u sazviježđu škorpiona. Breme tog

saznanja doznaću tek preko majčinih knjiga koje je krišom čitala, a koje sam mnogo godina

poslije, pronašla na tavanu naše kuće u Zavidovićima. Prema učenjima stare istočne



astrološke mitologije, rođenje nekoga u sazviježđu škorpiona, zahtjeva žrtvu nekog člana

porodice. Tu istu žrtvu, krvavo su platili, moja daleka rođakinja i njen zaručnik, te snježne

novembarske noći. Kada vas na samom početku već dočeka krv, jecaj i plač, djetinjstvo je već

unaprijed izgubljeno. Te kobne godine, cijela generacija u koju sam igrom slučaja uletjela,

bila je osuđena na već unaprijed izgubljeno djetinjstvo.

Moj djed se pomirio sa činjenicom da sam ja sedma unuka, nalazeći utjehu u tome da sam ja

jedina rođena u njegovoj velikoj kući. Po prirodi veliki hvalisavac i neugodan čovjek,

uspijevao je uvijek nekoga da uvrijedi svojim komentarom ili nekom rečenicom. Jednog ljeta

dok je uživao na prostranoj verandi svoje kuće, načuo je iz susjedne avlije kako se priča da je

stari Omer dobio šestu unuku. Ne mogavši da ošuti na tu vijest, djed se tako grlato i pakosno

nasmijao, dobacivši da Omerovi sinovi ne znaju kako projektirati mušku djecu. Omeraginca,

sva bijesna, izletila je iz kuće i kreštavim glasom tako grlato zaklela djeda da je cijeli sokak

upamtio njene riječi. Zaklela je djeda da ne doživi nikada ni da mu kćerke, a ni žene sinova,

ne podare unuka. Tako se i obistinilo. Atif Isić, je i umro, a u njegovoj lozi se nikad nije rodio

muški nasljednik.

Kad je izbilo ludilo među narodom, zvano rat, mati i nana su pobjegle preko granice u

Hrvatsku odakle su trebale biti prebačene u Nunberg kod djeda, kojeg je rat na području bivše

Jugoslavije zaobišao u širokom luku. Bezbroj puta mi je mati prepričavala, kako me neki

čovjek pokušao oteti u tom periodu. Majka priča kako su se njih dvoje, otimali za mene,

vukući me svako na svoju stranu. On je želio preći preko granice u Slavonskom Brodu, ali

kako je bio muškarac, koji je očigledno želio spasiti svoju guzicu od vojne građanske

dužnosti, ništa mu drugo nije preostalo nego prodati se kao samohrani otac. Majka me jedva

iščupala iz njegovih kukavičkih ruku.

Iz tih godina pamtim samo obrise velikih zgrada, očevo lice razvučeno u najljepši osmijeh i

majku koja mi je poslije svake socijale kupovala barbike i vodila u McDonalds na hamburger

i pomfrit. Po povratku iz Njemačke, djeca me nisu puno volila. Jednom prilikom sam čula

kako i moja dajdžinca mojoj rodici govori, da se ne treba sa mnom igrati, jer dok sam ja jela u

McDonaldsu i ko zna šta još, oni u Bosni nisu imali ni hljeba. Dugo vremena, nisam znala, šta

znači ta riječ rat. Više sam je mrzila zbog toga što me svi odbacuju, kao izdajicu, i kao

izbjeglicu, nego zbog onoga šta ona stvarno predstavlja. Svi ti tuđi ljudi, su bili lovci na moje

malo, uplašeno srce. Kasnije sam počela shvaćati razloge ljudi, ali svoju dajdžincu ni dan

danas ne volim. Djeca su me mrzila zbog odjeće u koju me majka svaki dan oblačila. Strašno



se trudila sašiti mi najljepše haljinice sa čipkom i preklamom. Mrzila sam sebe, što sam često

majku viđala uplakanu, zbog mog namjernog nestašluka. Valja sam se u blatu, padala sa

drveća, skakala po svim lokvama, samo kako bi moja odjeća bila podjednako blijeda i

siromašna kao odjeća ostale djece iz sela. Ni to nije pomagalo. Nudila sam ih svojim

barbikama, igračkama i medama, ali ni to me nije uspjelo uvesti u njihov sveti krug igre,

izvan kojeg sam ostajala samo posmatrač iz daleka.

Zahvaljujući njihovim predrasudama i odbijanjima, otkrila sam jedan svijet u kojem sam bila

potpuno prihvaćena. Taj svijet se prostirao na jednoj velikoj livadi iza pruge. Tamo sam

naučila jezik trava i drveća. Zajedno sa ovcama i kozama, uživala sam u okusu kise trave i

kunice. Hvatala sam leptire i brižljivo ih skupljala u tekle koje sam krala iz majčine ostave.

Divila sam se šarenolikim bojama njihovih krila i prahu koji je ostajao na mojim prstima. Od

njih sam naučila razlikovati boje, ljepotu cvijeća i ritam trava. Posmatrala sam njihova tijela,

kako uspavano lelujaju na vjetru u kišovite dane. Svaka vrsta imala je svoje ime u mom

svijetu. Mali plavi, tigrasti i još bezbroj njih su činili moj svijet sa samo šest godina. Jednog

dana tokom mog posljednjeg raspusta prije polaska u predškolsku, upoznala sam svog prvog

prijatelja. Nemarno se sunčao na jednom kamenu, dok sam se ja divila svom plijenu kojeg

sam taj dan uhvatila. U slasnom zalogaju progutao je crva kojeg sam mu prinijela, u znak

sklapanja prijateljstva. Posmatrala sam njegov dugi i hrapavi jezik kojim je opipavao crva.

Nazvala sam ga Foka, iako gušter i foka, kao dvije različite vrste životinja nisu imale nikakvih

dodirnih tačaka. Jedan je pripadao carstvu sisara, a drugi gmizavaca, no u mom svijetu sve je

imalo savršeni smisao. Foku sam na ramenu odnijela toga dana kući. Bio je moj vijerni Sančo

Pansa, tog ljeta. Dane je provodio na mom ramenu ili u džepu moje haljinice.

Planirala sam napraviti svoj vlastiti botanički vrt, prepun leptirova i kaćuna, koje sam

presađivala u majčine posudice. Polen sa kaćuna posebno je veselio moje leptirove. Nažalost,

moja usta nisu pronašla nikakvu ljepotu u toj biljci. Jednog dana kada sam ušla u očevu šupu

sa alatom, od koje sam napravila botanički vrt i ugledala Foku kako proždire glavu jednog

leptira. Teška srca sam prekinula naše prijateljstvo. Odnijela sam ga u naredno selo, dva

kilometra udaljeno i ostavila na jednom kamenu. To je bio prvi bolni rastanak u mom

šestogodišnjem životu. Ubrzo potom sam izgubila i svoju fascinaciju prema leptirovima.

Školu nisam posebno voljela. Pisanje i čitanje je bilo najveća misterija u mom životu.

Posmatrala sam slova ispisana u knjigama i čudila se kako ljudi u toj zbrci mogu nešto

saznati. Pročitana pojedinačna slova u mojoj glavi dugo vremena nisu nailazila ni na kakve



riječi, niti povezivanje. Pred sami kraj prvog razreda, uz plač i dreku oca, doživjela sam

prosvjetljenje i ulazak u svijet pisane riječi i čitanja. I dalje, nisam voljela školu. Dane sam

provodila posmatrajući svijet sa druge strane prozora.

Poput psa sam znala nanjušiti svog oca, koji mi je uvijek prijetećim prstom mahao iz školskog

dvorišta. Majka je uvijek galamila na njega, što me vodio u tvornicu namještaja. Po njoj to

nije bilo mjesto za žensku djecu. Ja sam voljela sve što je bilo vezano za njega. Svakoga dana,

po završetku nastave, otac me vodio sa sobom u tvornicu. Dok je on projektirao mašine i

ostala čudesa, ja sam oponašala njegove kretnje, domaštavajući svojim linijama njegove

mašine na svom papiru. Voljela sam ga posmatrati kako crta. Njegove ruke, sam mnogo

godina kasnije pronašla u jednog momka, ali to je sasvim druga priča. Ponekad sam ulazila u

različite hale i provlačila se ispod velikih metalnih mašina. Plašila sam se njihove masivnosti,

njihovih oštrica i džinovskih vratova. Uživala sam u mirisu tek ispoliranih drvenih ploča.

Šarafi, navijači i ekseri su bili posebna fascinacija za mene. Otac je prešutno odobravao moju

krađu šarafa i ostalih vrsta eksera. Bila sam strastveni kolekcionar. Krala sam i plave kutijice

iz tvornice. Brižljivo sam eksere čistila vunenom krpom svaki dan, slagala po veličini i vrsti i

mazala majčinim uljem iz kuhinje.

Kako smo nosili etiketu izbjeglica mnogo puta smo se selili. U mojoj glavi sva ta mjesta, više

nemaju ni ime, ni zasebna sjećanjanja. Djeluju kao jedno jedino mjesto mog djetinjstva.

Prisjećam se tavana jedne kuće, u kojem sam krišom čitala majčinu lektiru. Moja mašta je

tada dodirivala zvijezda. Štivo Ne vjerujte – provjerite bila je moja prva lektira koju sam

pročitala cijelih pet puta u svom životu. Otkriće majčine tajne zauvijek je promjenilo moje

shvatanje života, sudbine i vjerovanja. Bila sam drogirana silnim mitovima o različim

sazvijezđima na nebu. Posmatrala sam crteže i znakove zodijaka, čudila se kartama preko

kojih se čitala sudbina ljudi. Već vidite, da moja porodica nije bila pretjerano pobožna. Zbog

toga sam odrasla slobodna. Noću sam ležala na betonskoj ploči ispred kuće i studirala

zvijezde. Maštom sam docrtavala Malog i velikog medvjeda, sazviježđe Riba i zamišljala

strašnog Saturna i opakog Plutona. Otac mi je pričao o udaljenosti zvijezda i nas. Svako od

nas ima svoju zvijezdu vodilju – govorio je. Pričao mi je mitove o zvijezdama padalicama.

Utapala sam se u njegovim plavim očima, koje su bile izvor mog života. Krišom sam studirala

knjigu Mile Dupora. Željala sam poznavati raspored svakog sazviježđa na nebu, naučiti šta

znače silni kvadratići, trouglovi i druge oznake. Dugo vremena je to ostala velika misterija za

mene. Krišom sam presluškivala majku i ostale komšinice, kada bi im dolazila pokoja gatara.

Majka je uvijek bila sujevjerna te je i mene često vodila tim ženama koje su u mojoj mašti



uvijek izgledale kao vjestice importovane iz disneyevih crtana. Čudile su me njihove izjave

koje su pravile veliku zbrku u mojoj glavi. Bila sam bolešljiva i majka je vjerovala u moć

strave. Zapravo bila je strašno sujevjerna tih godina. Potajno sudjelujući u sjelima žena,

naučila sam da postoje raznorazne čini. Gatanje u grah, gatanje iz taloga kafe, čitanje sudbine

iz dlana. Sve te priče su me plašile. Ubrzo sam počela imati noćne more, u kojima su me

progonile slike iz majčine knjige i vještice koje su nam dolazile. Utočište je bio očev zagrljaj

u koji sam se svake noći potajno uvlačila. Kada je majka doznala šta radim na tavanu, dobila

sam takve batine da mi astrologija nikada više nije pala na pamet.

Fascinacija i povezanost sa ocem, je nestala jednog ljeta. Osjećala sam stid zbog svog tijela

koje je prolazilo kroz neke čudne faze tokom moje desete godine. Odlučila sam kupati se

sama, i spavati sama. Naš odnos se reducirao, kao da je nit koja nas je vezivala neizmjernom

ljubavlju lagano slabila. Do kasno u noć, je ostajao u tvornici. Kući je dolazio tek pred zoru.

Smišljala sam raznorazne priče kako bi ga razveselila i smirila bijes koji sam osjećala u

njemu. Odlučila sam pomoći mu, te sam počela istraživati Islam. Krenula sam u mekteb, učila

sufaru i čitala Kur'an, nadajući se da ce mi oni dati odgovor za stanje mog oca. Pričala sam

mu o našem Bogu, o ljepotama dunjaluka, o smiraju koji nosi namaz. No, ništa nije pomagalo.

Noću sam prisluškivala razgovore svojih roditelja i potajno plakala. Ježila sam se od očevih

noćnih mora i plačući tonula u san. Te godine, me osjećaj da ću izgubiti oca dovodio do

ludila. Svaki dan je morao obećati da me nikada neće napustiti. Vremenom je to postao naš

ritual. Noću sam učila sva sura koja sam znala, nad bračnim krevetom mojih roditelja.

Pokušavala sam biti njegov zaštitnik. No, ništa nije moglo otjerati strah u meni, koji je palio

moje male grudi. Jedne hladne novembarske noći, nestao je strah iz mojih grudi. Ostala je

samo prazna i tupa bol i olaksšnje koje se sručilo na moje tijelo. Mog oca više nije bilo.

Mnogo godina poslije sam shvatila majčino sujevjerje i čudne okolnosti pod kojima je umro

moj otac.

Emina Isic