Pišem

PIŠEM,JER SVAKI DIO MENE ŽUDI ZA TIM

PIŠEM,JER PISATI MORAM SRCEM SVIM

PIŠEM,JER JE SVAKA MOJA RIJEČ,DIO MENE

PIŠEM,JER MOJE SRCE ZA RIJEČIMA VENE

PIŠEM,JER DA NE PIŠEM,UMRO BIH OD STIDA

PIŠEM,JER SUROVA STVARNOST MOJE SRCE KIDA

PIŠEM,JER MORAM PROMIJENITI STANJE NA BOLJE

PIŠEM,JER ZA OSTALE STVARI NEMAM VOLJE

PISATI,TO JE KAO NAPOJITI ŽEDNA

PISATI,TO JE KAO OPSKRBITI BIJEDNA

PISATI,TO JE NEŠTO DIVNO

PISATI,TO JE KAO ODMOR NAKON NAPORNOG RADA

PISATI,TO JE KAO JAGODE I ČOKOLADA

PISATI,TO JE NEŠTO DIVNO

DAVUD IBRAHIMOVIĆ

Davud Ibrahimović

DAVUD IBRAHIMOVIĆ JE ROĐEN 25.11.1997 GODINE U HERCEG NOVOM-CRNA GORA.TRENUTNO JE 3 RAZRED SREDNJE GRAĐEVINSKE ŠKOLE U BANJA LUCI.SUOSNIVAČ JE UDRUŽENJA "MLADI BIBLIOFILI BANJA LUKE" ZAJEDNO SA KEMALOM GAŠTANOM.PISANJEM SE BAVI TRI MJESECA.

Životom vrijedna

Ti koji čitaš, osjeti moju bol, osjeti moju čežnju, budi mi prijatelj jer drugog nemam... 

Duboko u ponoru, osjećam kako nestaje dio mene, osjećam bol koja teče kroz moje vene, osjećam suzu koja je na oku mom, prijatelju. Boli i ne prestaje.

Da li ću izdržati? Da li ću podnijeti teret koji nosim? 

Sam na ovome surovom i okrutnom mjestu, imam samo tebe, tebe i ovo pero koje ispušta nečujni krik moje duše... 

O Bože, još uvijek se sjećam riječi zbog kojih nestajem, još uvijek ista bol, kao da se sada dešava... 

Na pragu stare kuće s' malo pogače u ruci zvala je umiljato, zvala je srcem prijatelju, zvala je a niko se nije trgnuo, zvala je a ja se nisam odazvao... Nisam prijatelju, nisam poljubio te čedne ruke, to naborano lice koje je plakalo za mnom, nisam stigao da joj uhvatim pogled kojim je gledala samo mene... Danas na istom tom mjestu, ništa nije isto, ja sam tu, čekam čedne ruke ali ništa, čekam osmijeh koji zaboraviti ne mogu ali ništa... Ostajem sam sa svojim bolom, okrećem se i odlazim. Ostaju suze i gorčina koja se ne zaboravlja, ostaje bol koja će me pokopati.

I.P

Nježni tragovi

Izdaleka je gledam,

zima je baš ne voli.

U hladnoj noći,

po njenim tragovima

ja sam odlučio poći.

Njeno rumeno lice

topilo je drski led ispred nje,

ali do problema došlo je,

teški snijeg je krenuo da pada.

Ja blizu nje,

još to ne zna,

pitam je da se okrene.

Evo jakna moja

preko tvojih leđa,

meni nije hladno iako

me svaka nova pahulja vrijeđa.

Kroz smijeh

put kući joj se skratio.

zvijezdu padalicu vidjela je ona

a ja sam poželio da ta djevojka

postane moja.

Muhamed Sipović

Ljubav današnjice

Ljubav može opisivati snažan osjećaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd. Međuljudska ljubav je odnos između dvije osobe veći od same naklonosti jedne prema drugoj, te je usko vezana s međuljudskim odnosima (ljubav između članova obitelji, prijatelja).

No, što je uistinu ljubav, i da li ona u ovom sadašnjem surovom, iskrivljenom svijetu uopće i postoji?

Postoji itekako, no teško da ćete pronaći onu bezuslovnu ljubav, čistu, iskrenu i nadasve jaču od svega. U teškom vremenu živimo, sa izobiljem izopačenosti, lukavih utrka i težnje ka materijalnom.

Poželiš li i ti, kao i ja čovječe, živjeti u nekadašnjem zlatnom dobu? Slušajući pomno bakine anegdote iz prošlosti, javi mi se osjećaj zavisti, zašto i ja nisam bila dio toga vremena.

Sve što je postojalo tada, vjerujem, egzistira i danas, no u drugačijem obliku, i s pogrešnom svrhom. Ljubav nekad bijaše udaja tvoje bake za čovjeka koji posjeduje antički sat na ruci, i kaput koji nosi, ali i ljubav, tajanstvenost i snagu, koja može svima da prkosi. Nije baki bilo teško hodati kamenolomom s dedom gledajući ga srećno i tražeći koji kamen da grade sebi dom; napraviše dom, podigoše djecu, s još većom ljubavi i žarom nego prije. Stvoriše četiri vrijedne, radosne i mlade ruke za život tako sve.

Kaže baka, ne bi joj ništa teško, pa čak i ne uzdahnu radeći i muške poslove, jer kako kaže zaklela se na ljubav, podršku i razumijevanje i u dobru i u zlu. Kako da ne zavidite baki, kada uputite vidike na današnjicu, i ljubav koje gotovo i nema?

 Ljubav danas tako brzo iščezne, lapi kao neki jeftini parfem, ne ostavljajući nikakvog traga za sobom. U ovome surovom i tamnom svijetu sve postade tako lažno, kopirano, isprekidano i neupotrebljivo. Jedina društvena igra postade utrka, koja nosi naziv “lukavo i modernistički”, a osvajači staju na tron, ne shvatajući da su ustavri osvojili veliko NIŠTA. Jadni su ti ljudi, koji u svom životu imaju sve, ali nemaju što za izgubiti.

Kada pogledate numerički rekli bi da danas ljubav cvjeta jer je broj sklopljenih brakova jako veliki, no procenat onih u raspadu duplo, procenat lažnih prijateljstava je veliki naspram onih iskrenih i srčanih. Šta se dešava sa ljudima???

Novac, moć i gvožđurija su na tronu, a ljubav i poštovanje bačeno u bunar. Niko i ne pokušava iz bunara ga vratiti, jer je lakše drugima se prikloniti. Nekada za djevojku bijaše dovoljna izjava ljubavi svog dragog i njegov zaljubljeni pogled, kao i poštovanje, no danas nije lako biti ni dragi, a mnogi to i ne žele, reklo bi se s razlogom.

Današnji dragi mora da imati u posjedu kamenu kulu, gvožđuriju skupocjenu ispred kule, mora imati na odjeći kojekakve oznake i nadasve puniti finansijski fond svojoj dragoj, zar je lako??? No, draga biti, vjerujem da je lako. Ustaneš, majka kafu ti spremi, odeš malo na manikuru, pedikuru, kupiš koju dobru kopiju nekog poznatog branda da zadiviš dragog i zavidne prijateljice, odeš na frizuru, i čekaš dragog da te vodi na mjesto gdje ćeš morati da imaš šljokice, jer ipak sve vrvi od fotografa… kako krasno o da…;)

No gdje je tu emocija? Ima je, da, ali prema skupocjenom automobilu i bajnim cipelama, žalost nadasve. Zašto svi pokušavaju biti neko drugi, žude za tuđim, i prije no što analiziraju sebe i ono što imaju ili ne.

Današnje vrijeme po mom je vrijeme brojki, bitno je imati više novca, veći broj “prijatelja”, više pari cipela i veći broj lažnih umjetnih osmjeha. Pitam se da li ću uistinu biti srećnija sa više novca, više prijatelja, cipela…

Ne, naravno da neću, novac mi nije potreban da bih sa svojim dragim svila gnijezdo sreće zadržavajući se u njegovom jakom zagrljaju i doživljavajući najveću ljubav, nisu mi potrebne Selma, Belma, Elma, kada sam srećna imajući Almu i Mirelu, lako zar ne. Imati jedne cipele i s njima koračati ispravnim putem bolje je nego ići po više staza i mjenjati ih.

Ljudi, volite se onom iskrenom i jakom spregom zvanom veličanstvena LJUBAV, jer imati nju čini vas kraljem ili kraljicom. Kada pronađete ljubav, ne odbacujte je lako, jer sve što vrijedi zato se i boriti. Ne dižite ruke na prvoj prepreci već budite jači i savladajte je.

 Volite se, poštujte i pružajte razumjevanje jedni drugima, jer biti sretan u kućici od pruća i lažno nasmijan u kuli je razlika velika.

Želim vam da što prije pronađete svoje ljubavi, a oni koji ih već imaju neka ih čuvaju i uzgajaju, kao i sve iskrene osmjehe, dodire, nježnosti i osjećanja… Jer možete imati ostale sfere u životu ispunjene, no ako nema LJUBAVI, nema u biti ni vas… a ja živim za njega i nas…<3

Vračo Arijana

Vračo Arijana

Vračo Arijana je rođena 19.02.1986. godine u Sarajevu, gdje je završila osnovnu i srednju školu, kao i fakultet političkih nauka u Sarajevu, te stekla zvanje diplomirani komunikolog. Dobitnica međunarodno priznatih certifikata za informatičko obrazovanje, AB soft knjigovodstvo,te zahvalnica za organizaciju humanitarnih akcija i koncerata. Učesnica u izradi prvog strateškog dokumenta za mlade u FBIH, dobitnica certifikata „Škola medijske etike“, te certifikata Parlamentarne skupštine BIH i DOP-a  za aktivno učešće na konferenciji “Značaj EU za BIH- projekcija procesa integracije “. Neafirmisana spisateljica dugi niz godina, kolumnistica nekoliko bosanskohercegovačkih   portala,  uskoro  magistrica odnosa s javnošću na fakultetu političkih nauka u Sarajevu

Zahvala

Tražeći susedno srce, da zbog tebe kuca,

Izgubio si vreme darovano od Tvorca.

Sapleo se milion puta o jedno pitanje:

Kome pokloniti svako svoje svitanje?

U naručju mnogih pokušao plesati,

Ne bi li ljubav uspeo otplesati.

Al’ prava ljubav ne pleše se, znaš.

Ako hoćeš da je uzmeš, moraš da je daš.

Jednostavno, prosto, mnogi bi to rekli.

Ne znaju da zbog ljubavi propali su neki.

Onda to i nije bila ljubav prava,

Jer ona je bezuslovna, milostiva, zdrava...

Al’ nisu je tražili na pravome mestu.

Ne prelazi dva puta tu pogrešnu cestu.

Pa, zapravo, ona se i ne može preći,

Jer ovde se radi o uzvišenoj sreći.

Na ovoj planeti takve sreće nema,

Jer mnogo je tuge, mnogo je problema.

Ipak, takva sreća nedostižna nije,

U Gospodu našem Svevišnjem se krije.

Kad’ prođu svi zvukovi, oblici i sene,

Isus Hrist nas poziva: „Dođite kod mene.“

Ima l’ lepše arije od ovoga glasa,

Koji stalno nanovo i nanovo stasa?

Ljudi malo znaju, al’ ovo bi trebali,

Kako ih zli vukovi ne bi vrebali

I čekali iza svakog ugla šansu povoljnu

Za svoju podlost, ovom svetu dovoljnu.

Nije ovaj svet, pak, ono čem’ se teži.

Kako nam život ne bi bio teži

Prigrlimo bližnje i smerni budimo,

U Hristu ležimo, u Hristu se budimo.

Pokorni budimo u svakom svom htenju,

Mudri budimo u konstantnom bdenju,

Ponos i gnev držimo što dalje

Od srca, duše, očiju i glave.

Služimo Onom koji život darova,

Bez čijeg blagoslova nema pravih parova.

Bez čijeg je prisustva skoro nemoguće

Zamisliti mir i slogu unutar kuće.

Danju i noću Njemu se molimo,

Al’ ne za sve čemu mi izvolimo,

Nego za ono za šta On zna

Da nam treba, nedostaje i pripada.

Ničim’ mi nismo tu milost zaslužili,

Hiljadu smo ljudi prokleli, rastužili...

Hiljadu smo srca slomili k’o staklo,

Ali on se iz naših nikad’ nije mak’o.

Zar takvu blagodat prokockati lako,

Kao da te Gospod nikad’ nije tak’o

I svojim ti primerom stavio naznanje

Da nisu bitni slava, bogatstvo, imanje...

Da je bitno ono što nosiš u duši,

Jer to ne može nikad’ da presuši.

Kad’ se jednog dana vineš na nebesa,

Neće biti krvi, kostiju, ni mesa.

Duša će ti samo još disati tako,

Nekom’ biće teško, nekom’ biće lako.

To će ti zavisit’ od ovog’ života.

Neka te pred licem Božjim ne bude sramota.

 Slađana Golijanin

Slađana Golijanin

                                              

Slađana Golijanin, rođena 30. 07. 1987. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Godine 2006. završila gimnaziju – opšti smer u Istočnom Sarajevu. Godine 2009. diplomirala komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 2011. odbranila magistarski rad iz područja bibliotekarstva, pod nazivom „Pravo na čitanje u digitalnom okruženju: autorsko pravo i slobodan pristup informacijama“. Njen ukupan prosek ocena tokom svih pet godina studija iznosi 9,7.

Na poslednjoj, petoj godini studija, bila stipendistica „Fonda Suade Dilberović“, u kategoriji izuzetno nadarenih studenata. Na volonterskoj i honorarnoj osnovi piše i objavljuje reportaže, eseje, pesme, te kritike vizuelnih umetnosti, pozorišne, filmske i književne kritike u raznim medijima, kao što su portali kul.ba, novinar.me, točak.org, plima.org, kulturpunkt.hr, seecult.org, criticizethis.org, konkursiregiona.net, poezijaonline.net, knjige.pravac.com i pljuskoviblogspot.com, te časopisi: elektronski časopis za kulturu, umetnost i književnost „Libartes“ iz Srbije, časopis za književnu i umjetničku kritiku „Novi Izraz“ PEN centra i časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku „Zeničke sveske“. Od završetka studija nije u zasnovanom radnom odnosu, niti je odradila pripravnički staž.

Slađana je komunikativna, uporna, vredna, spremna za poduzimanje inicijative i timskog rada, voli da čita knjige, slika, planinari i pleše.

Pozdrav ocu

Zdravo, tata

Upravo sam bila na jednoj sahrani,

Bila sam na sahrani žene koju nisam poznavala,

Gledala sam joj muža, kojeg poznajem,

on ljubi komad zemlje i baca u raku.

Čini se, kao da umire i on,

Suosjećam sa njim, suze mi teku,

Jer i ja imam nekoga, koga sam ispratila,

Ispratila tamo na drugi svijet.

Prepoznajem još lica, sličnih meni,

Istinski žale, nju ili njega,

Ili nekoga, koga osjećaju, a ne vide.

Kvazi ožalošćeni ljudi oko mene,

Pozdravljaju se, pitaju za zdravlje,

Smiju se, tata. Smiju, jer nije njihova raka,

Nisu oni, smiju se, jer nisu baš danas,

A, nepoznata gospođa odlazi tamo

Odakle si niko vratio nije,

„Pozdravi mi oca“ rekoh.

Rekoh, nepoznatoj ženi, dok su je spuštali u zemlju.

Nihada Bećirović

Izgubljeno Djetinjstvo

Pitam se sta mogu napisati o sebi, a da Vama, moji čitaoci, dočaram svoj životni komad? Da

odmah raskrstimo sa mogućim zabunama! Sve što me ikada snašlo, dio je čiste improvizacije,

lišeno velikih i dobro uvježbanih monologa  i mogućih korekcija.  I zato bilo sta da napišem,

nikada neću moći napisati sve. Neću moći ili neću htjeti, podijeliti sve događaje, sve susrete i

sve rastanke svog života. Naprosto neke stvari se ne mogu transkriptovati ni jednim alfabetom

na svijetu. Neki događaji će možda iskliznuti tokom mojih pokušaja da cijelu ovu žanrovski

nedefinisanu priču svedem na uzročno posljedični slijed. Život se naprosto ne da ukalupiti ni

jednom ljudskom sistemu. Uvijek će ostati nešto neizrecivo što će moju dušu kompkati i što

će me natjerati da objašnjenje potražim u religijama ili čistoj metafizici.

Zbog toga nije bitno da li ću Vam krenuti sa pripovijedanjem svog života, sa kraja ili početka.

Zaista je sasvim svejedno! Jednom kada stavim tačku na oba kraka, poznavat me niko neće.

Jer niko od Vas neće htjeti pojesti vreću soli sa mnom.

Stigla sam dva mjeseca ranije u svijet. Uranila u nezgodan čas, sa poprilično nezgodnim

formatom duše. Te snježnje novembarske noći, majka me rodila na tavanu djedove kuće.

Moja sićušna pojava, nije proizvela pretjeranu radost ostalih članova porodice. Rođena kao

sedma unuka mog djeda, bila sam potvrda kletve koju je neka stara komšinica bacila na njega.

Da stvar bude još gora, uzrok mog ishitreno rođena, pored kletve koju je moj djed pravedno

zaradio mnogo godina i prije mog začeća, je nesreća koja je zadesila cijelu moju lozu te

večeri. Kuca Atifa Isića, poznatog u selu kao uboga prznica i škrtica, nalazila se na oštroj

okuki Isića sokaka, u selu Kotorsko. Niko nije želio kupiti taj dio zemlje, jer je oduvijek bio

uzrok silnim nesrećama. No, kako je moj djed uvijek gledao da uspara svaki dinar koji je

zarađivao rintajući u Švapskoj, njemu te narodne tričarije nisu mnogo parale uši. Tako je, Atif

Isić, gastarbajter iz Nünberga, svoju trospratnu kuću sagradio na toj okuki odakle je mogao da

zaviri u svaki cošak sela! U noći dvadesetidrugog novembra 1991. godine , Esma Isic i njen

zaručnik, su ostavili život u avliji mog djeda, zaletivši se automobilom u betonski stup ispred

kuće. Takva nesreća je uzrokovala prerane trudove moje majka i situaciju da nisam ugledala

svjetlost dana, već mrak u kojem sam rođena  sred pšenice i kukuraza u ostavi tavana. Ne

moram Vam naglasiti da sam zbog tog incidenta, rođena u sazviježđu škorpiona. Breme tog

saznanja doznaću tek preko majčinih knjiga koje je krišom čitala, a koje sam mnogo godina

poslije, pronašla na tavanu naše kuće u Zavidovićima. Prema učenjima stare istočne



astrološke mitologije, rođenje nekoga u sazviježđu škorpiona, zahtjeva žrtvu nekog člana

porodice. Tu istu žrtvu, krvavo su platili, moja daleka rođakinja i njen zaručnik, te snježne

novembarske noći. Kada vas na samom početku već dočeka krv, jecaj i plač, djetinjstvo je već

unaprijed izgubljeno. Te kobne godine, cijela generacija u koju sam igrom slučaja uletjela,

bila je osuđena na već unaprijed izgubljeno djetinjstvo.

Moj djed se pomirio sa činjenicom da sam ja sedma unuka, nalazeći utjehu u tome da sam ja

jedina rođena u njegovoj velikoj kući. Po prirodi veliki hvalisavac i neugodan čovjek,

uspijevao je uvijek nekoga da uvrijedi svojim komentarom ili nekom rečenicom. Jednog ljeta

dok je uživao na prostranoj verandi svoje kuće, načuo je iz susjedne avlije kako se priča da je

stari Omer dobio šestu unuku. Ne mogavši da ošuti na tu vijest, djed se tako grlato i pakosno

nasmijao, dobacivši da Omerovi sinovi ne znaju kako projektirati mušku djecu. Omeraginca,

sva bijesna, izletila je iz kuće i kreštavim glasom tako grlato zaklela djeda da je cijeli sokak

upamtio njene riječi. Zaklela je djeda da ne doživi nikada ni da mu kćerke, a ni žene sinova,

ne podare unuka. Tako se i obistinilo. Atif Isić, je i umro, a u njegovoj lozi se nikad nije rodio

muški nasljednik.

Kad je izbilo ludilo među narodom, zvano rat, mati i nana su pobjegle preko granice u

Hrvatsku odakle su trebale biti prebačene u Nunberg kod djeda, kojeg je rat na području bivše

Jugoslavije zaobišao u širokom luku. Bezbroj puta mi je mati prepričavala, kako me neki

čovjek pokušao oteti u tom periodu. Majka priča kako su se njih dvoje, otimali za mene,

vukući me svako na svoju stranu. On je želio preći preko granice u Slavonskom Brodu, ali

kako je bio muškarac, koji je očigledno želio spasiti svoju guzicu od vojne građanske

dužnosti, ništa mu drugo nije preostalo nego prodati se kao samohrani otac. Majka me jedva

iščupala iz njegovih kukavičkih ruku.

Iz tih godina pamtim samo obrise velikih zgrada, očevo lice razvučeno u najljepši osmijeh i

majku koja mi je poslije svake socijale kupovala barbike i vodila u McDonalds na hamburger

i pomfrit. Po povratku iz Njemačke, djeca me nisu puno volila. Jednom prilikom sam čula

kako i moja dajdžinca mojoj rodici govori, da se ne treba sa mnom igrati, jer dok sam ja jela u

McDonaldsu i ko zna šta još, oni u Bosni nisu imali ni hljeba. Dugo vremena, nisam znala, šta

znači ta riječ rat. Više sam je mrzila zbog toga što me svi odbacuju, kao izdajicu, i kao

izbjeglicu, nego zbog onoga šta ona stvarno predstavlja. Svi ti tuđi ljudi, su bili lovci na moje

malo, uplašeno srce. Kasnije sam počela shvaćati razloge ljudi, ali svoju dajdžincu ni dan

danas ne volim. Djeca su me mrzila zbog odjeće u koju me majka svaki dan oblačila. Strašno



se trudila sašiti mi najljepše haljinice sa čipkom i preklamom. Mrzila sam sebe, što sam često

majku viđala uplakanu, zbog mog namjernog nestašluka. Valja sam se u blatu, padala sa

drveća, skakala po svim lokvama, samo kako bi moja odjeća bila podjednako blijeda i

siromašna kao odjeća ostale djece iz sela. Ni to nije pomagalo. Nudila sam ih svojim

barbikama, igračkama i medama, ali ni to me nije uspjelo uvesti u njihov sveti krug igre,

izvan kojeg sam ostajala samo posmatrač iz daleka.

Zahvaljujući njihovim predrasudama i odbijanjima, otkrila sam jedan svijet u kojem sam bila

potpuno prihvaćena. Taj svijet se prostirao na jednoj velikoj livadi iza pruge. Tamo sam

naučila jezik trava i drveća. Zajedno sa ovcama i kozama, uživala sam u okusu kise trave i

kunice. Hvatala sam leptire i brižljivo ih skupljala u tekle koje sam krala iz majčine ostave.

Divila sam se šarenolikim bojama njihovih krila i prahu koji je ostajao na mojim prstima. Od

njih sam naučila razlikovati boje, ljepotu cvijeća i ritam trava. Posmatrala sam njihova tijela,

kako uspavano lelujaju na vjetru u kišovite dane. Svaka vrsta imala je svoje ime u mom

svijetu. Mali plavi, tigrasti i još bezbroj njih su činili moj svijet sa samo šest godina. Jednog

dana tokom mog posljednjeg raspusta prije polaska u predškolsku, upoznala sam svog prvog

prijatelja. Nemarno se sunčao na jednom kamenu, dok sam se ja divila svom plijenu kojeg

sam taj dan uhvatila. U slasnom zalogaju progutao je crva kojeg sam mu prinijela, u znak

sklapanja prijateljstva. Posmatrala sam njegov dugi i hrapavi jezik kojim je opipavao crva.

Nazvala sam ga Foka, iako gušter i foka, kao dvije različite vrste životinja nisu imale nikakvih

dodirnih tačaka. Jedan je pripadao carstvu sisara, a drugi gmizavaca, no u mom svijetu sve je

imalo savršeni smisao. Foku sam na ramenu odnijela toga dana kući. Bio je moj vijerni Sančo

Pansa, tog ljeta. Dane je provodio na mom ramenu ili u džepu moje haljinice.

Planirala sam napraviti svoj vlastiti botanički vrt, prepun leptirova i kaćuna, koje sam

presađivala u majčine posudice. Polen sa kaćuna posebno je veselio moje leptirove. Nažalost,

moja usta nisu pronašla nikakvu ljepotu u toj biljci. Jednog dana kada sam ušla u očevu šupu

sa alatom, od koje sam napravila botanički vrt i ugledala Foku kako proždire glavu jednog

leptira. Teška srca sam prekinula naše prijateljstvo. Odnijela sam ga u naredno selo, dva

kilometra udaljeno i ostavila na jednom kamenu. To je bio prvi bolni rastanak u mom

šestogodišnjem životu. Ubrzo potom sam izgubila i svoju fascinaciju prema leptirovima.

Školu nisam posebno voljela. Pisanje i čitanje je bilo najveća misterija u mom životu.

Posmatrala sam slova ispisana u knjigama i čudila se kako ljudi u toj zbrci mogu nešto

saznati. Pročitana pojedinačna slova u mojoj glavi dugo vremena nisu nailazila ni na kakve



riječi, niti povezivanje. Pred sami kraj prvog razreda, uz plač i dreku oca, doživjela sam

prosvjetljenje i ulazak u svijet pisane riječi i čitanja. I dalje, nisam voljela školu. Dane sam

provodila posmatrajući svijet sa druge strane prozora.

Poput psa sam znala nanjušiti svog oca, koji mi je uvijek prijetećim prstom mahao iz školskog

dvorišta. Majka je uvijek galamila na njega, što me vodio u tvornicu namještaja. Po njoj to

nije bilo mjesto za žensku djecu. Ja sam voljela sve što je bilo vezano za njega. Svakoga dana,

po završetku nastave, otac me vodio sa sobom u tvornicu. Dok je on projektirao mašine i

ostala čudesa, ja sam oponašala njegove kretnje, domaštavajući svojim linijama njegove

mašine na svom papiru. Voljela sam ga posmatrati kako crta. Njegove ruke, sam mnogo

godina kasnije pronašla u jednog momka, ali to je sasvim druga priča. Ponekad sam ulazila u

različite hale i provlačila se ispod velikih metalnih mašina. Plašila sam se njihove masivnosti,

njihovih oštrica i džinovskih vratova. Uživala sam u mirisu tek ispoliranih drvenih ploča.

Šarafi, navijači i ekseri su bili posebna fascinacija za mene. Otac je prešutno odobravao moju

krađu šarafa i ostalih vrsta eksera. Bila sam strastveni kolekcionar. Krala sam i plave kutijice

iz tvornice. Brižljivo sam eksere čistila vunenom krpom svaki dan, slagala po veličini i vrsti i

mazala majčinim uljem iz kuhinje.

Kako smo nosili etiketu izbjeglica mnogo puta smo se selili. U mojoj glavi sva ta mjesta, više

nemaju ni ime, ni zasebna sjećanjanja. Djeluju kao jedno jedino mjesto mog djetinjstva.

Prisjećam se tavana jedne kuće, u kojem sam krišom čitala majčinu lektiru. Moja mašta je

tada dodirivala zvijezda. Štivo Ne vjerujte – provjerite bila je moja prva lektira koju sam

pročitala cijelih pet puta u svom životu. Otkriće majčine tajne zauvijek je promjenilo moje

shvatanje života, sudbine i vjerovanja. Bila sam drogirana silnim mitovima o različim

sazvijezđima na nebu. Posmatrala sam crteže i znakove zodijaka, čudila se kartama preko

kojih se čitala sudbina ljudi. Već vidite, da moja porodica nije bila pretjerano pobožna. Zbog

toga sam odrasla slobodna. Noću sam ležala na betonskoj ploči ispred kuće i studirala

zvijezde. Maštom sam docrtavala Malog i velikog medvjeda, sazviježđe Riba i zamišljala

strašnog Saturna i opakog Plutona. Otac mi je pričao o udaljenosti zvijezda i nas. Svako od

nas ima svoju zvijezdu vodilju – govorio je. Pričao mi je mitove o zvijezdama padalicama.

Utapala sam se u njegovim plavim očima, koje su bile izvor mog života. Krišom sam studirala

knjigu Mile Dupora. Željala sam poznavati raspored svakog sazviježđa na nebu, naučiti šta

znače silni kvadratići, trouglovi i druge oznake. Dugo vremena je to ostala velika misterija za

mene. Krišom sam presluškivala majku i ostale komšinice, kada bi im dolazila pokoja gatara.

Majka je uvijek bila sujevjerna te je i mene često vodila tim ženama koje su u mojoj mašti



uvijek izgledale kao vjestice importovane iz disneyevih crtana. Čudile su me njihove izjave

koje su pravile veliku zbrku u mojoj glavi. Bila sam bolešljiva i majka je vjerovala u moć

strave. Zapravo bila je strašno sujevjerna tih godina. Potajno sudjelujući u sjelima žena,

naučila sam da postoje raznorazne čini. Gatanje u grah, gatanje iz taloga kafe, čitanje sudbine

iz dlana. Sve te priče su me plašile. Ubrzo sam počela imati noćne more, u kojima su me

progonile slike iz majčine knjige i vještice koje su nam dolazile. Utočište je bio očev zagrljaj

u koji sam se svake noći potajno uvlačila. Kada je majka doznala šta radim na tavanu, dobila

sam takve batine da mi astrologija nikada više nije pala na pamet.

Fascinacija i povezanost sa ocem, je nestala jednog ljeta. Osjećala sam stid zbog svog tijela

koje je prolazilo kroz neke čudne faze tokom moje desete godine. Odlučila sam kupati se

sama, i spavati sama. Naš odnos se reducirao, kao da je nit koja nas je vezivala neizmjernom

ljubavlju lagano slabila. Do kasno u noć, je ostajao u tvornici. Kući je dolazio tek pred zoru.

Smišljala sam raznorazne priče kako bi ga razveselila i smirila bijes koji sam osjećala u

njemu. Odlučila sam pomoći mu, te sam počela istraživati Islam. Krenula sam u mekteb, učila

sufaru i čitala Kur'an, nadajući se da ce mi oni dati odgovor za stanje mog oca. Pričala sam

mu o našem Bogu, o ljepotama dunjaluka, o smiraju koji nosi namaz. No, ništa nije pomagalo.

Noću sam prisluškivala razgovore svojih roditelja i potajno plakala. Ježila sam se od očevih

noćnih mora i plačući tonula u san. Te godine, me osjećaj da ću izgubiti oca dovodio do

ludila. Svaki dan je morao obećati da me nikada neće napustiti. Vremenom je to postao naš

ritual. Noću sam učila sva sura koja sam znala, nad bračnim krevetom mojih roditelja.

Pokušavala sam biti njegov zaštitnik. No, ništa nije moglo otjerati strah u meni, koji je palio

moje male grudi. Jedne hladne novembarske noći, nestao je strah iz mojih grudi. Ostala je

samo prazna i tupa bol i olaksšnje koje se sručilo na moje tijelo. Mog oca više nije bilo.

Mnogo godina poslije sam shvatila majčino sujevjerje i čudne okolnosti pod kojima je umro

moj otac.

Emina Isic

Emina Isić

Emina Isić rođena 22.11. 1991. godine u Doboju. Završila Prvu bošnjačku gimnaziju odsjek

Art & design u sklopu Cambridge International programa u Sarajevu. Upisuje studij

Komparativne književnosti i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i

diplomira iz Knjizevnih teorija na Odsjeku za Komparativnu književnost i Umjetnosti 19.

stoljeća na katedri za Historiju umjetnost. Njena opsesivna tema  je orijentalizam, za kojim

traga kako u knjizevnosti tako i u povijesti umjetnosti. Pored toga zanima se za teoriju

balkanizma i hibridnih identitet, kao i diskurs tijela i položaj žene na jednom prostoru kakav

je Balkan, koji predstavlja sponu između Zapadnih i Istočnih sila. Poslije prvog ciklusa,

upisuje i drugi ciklus na odsjeku za Komparativnu književnost i na katedri za Historiju

umjetnost. Od djetinjstva se bavi crtanjem i slikanjem, te nakon srednjoškolske mature na

Cambridge International programu, kao freelance slikar bavi se portretima, kolažom i

crtežima u pastelu i suhoj olovci. 2015. godine učestvuje na 31. internacionalnom festivalu

Sarajevo „Sarajevska zima 2015“ Infinity i sa radom „Akt ∞ ( Preobražaj i:ili rođenje Novog

Čovjeka)“i dobiva priznanje za najbolji rad na konkursu Infinity- Meta mofroza. Živi u

raskolu između slike i riječi i smatra da je umjetnost jedini čovjekov pokušaj da nadmudri

smrtnost, jer ako nije tako čemu bismo onda od pamtivjeka pisali, ucrtavali, gravirali ili

govorili?

(NE)PRIJATELJSTVO

-Zdravo živote,ako te tako mogu nazvati.

Jako sam mlad a već dugo sam ovdje. Trpim posljedice tuđih greški i već gubim kontrolu nad samim sobom. 

Uzdišem pretešku tugu i nepravdu a izdišem jezivi zvuk nezadovoljstva.

Davno sam shvatio da nisam rođen pod sretnom zvijezdom.

Nisam se pomirio sa tim,samo sam se vremenom morao prilagodit i tako iz dana u dan osjećati istu bol.

Znam,ako bi se pomirio sa tom činjenicom da bi život tek tada postao nepodnošljiv.

I nemam nikog ko bi me razumio jer niko više nije iskren.

Tapšu me po ramenu a nožom bi me zboli. Kažu biće bolje a najgore mi žele. Obećavaju ljubav a siju mržnju. 

Nemam iskrenog prijatelja,više ni bratu ne vjerujem. Tu je samo stara majka kojoj sam zakletva,kojoj sam miljenik! I samo zbog nje crtam ovaj lažni osmjeh. Tako je ubjeđujm da sam dobro a nisam moj živote jer jako sam mlad a već dugo sam ovdje.

Čak ni cvijet neće cvjetati ako ga preko ruke zaliješ. Kako onda da mi bude prijatelj onaj ko me čas grli čas pljuje. I nije to ruka prijatelja,to je pogani jezik najvećeg neprijatelja koji ima masku iskrene osobe pune ljubavi a takvi su najgori i baš takvi se često nađu na mom putu. Ja sam kriv jer uvjek nasjednem na tu njihovu masku koja krije njihovo pravo lice. Pustim ih da se dokažu,čak ih i zavolim a oni samo čekaju trenutak kad će me izdat i uništit. I urade to,uvjek su i uvjek će. To im predstavlja zadovoljstvo. 

I neka su otišli i neka se nikad ne vrate ! Jer ja,ovakva naivna budala,uvjek bi iznova oprostio.

Mrzim sebe što vjerujem da se ljudi mjenjaju,što vjerujem u pokajanje.

Pišem o prijateljstvu jer je davno izumrlo,pored nas su samo poznanici koji su tu dok im je na volju. Više ni rođeni rod nije ono što je nekad bio.

Nekad bi život dali braneći jedni druge a danas bi te prodali za malo para i još bi gledali kako pred njihovim očima nestaješ.

Ne bi čuli vrisak tvoj i zov upomoć.

Ne bi vidjeli kapi krvi,koja je i njihova krv,kako niz tvoje čelo kapa sve jače i jače.

Ništa to ne bi ni čuli ni vidjeli jer u rukama drže nešto 'vrijednije'.

Drže pare!

Vaš život za prljave pare koje drži vaš izdajica i pritom se osmjehuje,a ta izdajica je vaš najbliži rođak,brat,otac,sin !

I kome više da vjeruješ!?

Nikom!

Jer prijateljstvo je davno izumrlo. Čak i ovo rodbinsko,nažalost.

Muminović Mahir

Muminovic Mahir

​Muminovic Mahir (16.04.1995) Iz Gračanice završio Elektromehaničku i Elektrotehničku školu prosjek 5.0 . Nažalost još uvjek nisam upisao fakultet ali ove godine ne propuštam. Planiram upisati neki smjer na Filozofskom fakultetu u Tuzli najvjerovatnije Bosanski Jezik i Književnost. Pisanjem se bavim dugo vremena,to mi je postalo i hobi. Uglavnom pišem iz srca i dotičem mnogo tema,jer me sve interesuje. Pored toga pišem o svom životu koji je nažalost jako buran i pun neočekivanih dešavanja većinom tužnih,jednostavno tako se osjećam bolje i zaista papir trpi sve,to je moj najbolji prijatelj.

Jesen je

Jesen je.

Opada lišće.

Na rastanku poče boljeti u grudima,

Ta bol je poznata svim ljudima.

U maskirnoj uniformi,

sa ruksakom na leđima krenu u boj.

Prati ga trudna žena.

„Ne tuguj,

Zar ti ne bi bilo drago da budem heroj?“

A ona poviče:

„Ne idi! Nemoj!“

Zna ona.

Mrtav vojnik nije heroj.

Promijenjeni su idoli.

Cijenjen je onaj

koji se Boga ne boji.

Okrenu se i podiže ruku.

Sjeća se posljednjeg osmijeha,

svake večeri dok plače,

sama u krevetu,

na njegovom jastuku.

Nikad se nije vratio.

I dok je na grobu film premotavala

Žali što ga nije više zaustavljala

da ode.

Ginuo za idole, ginuo za ljude

Oni mu i mrtvom sude.

Maštao o pobjedi, o slavnom kraju rata,

A nikad svog sina neće čuti

kako ga zove tata.

I sve je za nju kao i prije,

Sve je isto, a drugačije...

Samo njen heroj uz nju nije.

Vladana Drljo

Vladana Drljo

Vladana Drljo, studentica treće godine Odsjeka za bosanski, hrvatski i srpski jezik u Sarajevu. Poeziju piše od osnovne škole. Do sada je objavljivala na internet portalima, Facebook stranici i ima dvije objavljene pjesme u zbirci mladih autora BiH. Tematika njenih pjesama je socijalna, ratna i ljubavna.

Gledao sam te u tvojoj tamnici

Gledao sam te u tvojoj tamnici

Sputanu pogledima drugih ljudi

Gledao sam te živu i mrtvu u sanjanjima

I sjećao se dana kad si bila slobodna

Kad si mi govorila da te nemoguće ukrotiti

Da nisi taj tip žene ..

A pogledaj se sada

Lanci teži od tebe same

Pritišću ti vrat

Ispod trepavica opažam ti tužan pogled

Koji vapi

Koji se grči i vrišti

Pun sramote ..

To što si postala

Nije ni kopija, ni blijedi odraz

Onoga što si bila

Moja draga,

Predraga

O, reci mi da to nisi ti

Jer razbit ću sve lance

I sve krvnike ovog svijeta ću razbiti

U želji da te oslobodim tvoga

Nisi stvorena za krletke

Čak ni ja, koji te toliko volim

Ne bih se usudio držati te u njedrima

A netko, nedostojan, odrezao ti je krila

Anamarija Čolak

Anamarija Čolak

Anamarija Čolak rođena je 1.11. 1996. u Mostaru. Pohađala Srednju školu Antuna Branka Šimića u Grudama, a trenutno studira logopediju na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Dva puta osvojila nagradu na Danima hrvatskog jezika i tri puta Šimićeve susrete, ali piše jedino i isključivo za dušu, sve ostalo je usputno.

Starac i more

Evo, dođe olakšanje kada se najmanje nadaš. Ili pak misliš da je olakšanje. Tek onako shvatiš da te ne boli pomisao kao prije, iznenada te pokupi, udari, probudi, skine tegobu i otvori oči. Naleti kao udar vjetra i ošine po licu, i po duši. Prizivah danima sjećanja ne shvatajući da time samo patim sebe. Smiješno, šta je drugo sjećanje  nego prizivanje nečega što znaš da se više nikada neće ponoviti. Šta drugo nego zabluda i lažna utjeha za slabo srce, još neprotkano vjerom u svjetlo i drugi dan, drugačiji od ovog danas, a neponovljiv kao i on, kao i onaj što će doći sutra. 

Kažu da je čovjek kao stijena, nelomljiv, svašta može podnijeti, ali češće zaboravimo da i najtvrđu stijenu obična kap vode izdubi ako dovoljno dugo kaplje. Kada kap po kap tuge pada na čovjeka, dubi ga, njegovo samopouzdanje, snagu, volju, i na kraju tako ga okrnji  da postane samo stijena imenom. Ali, druga strana priče tu onda vuče konce. Nijedna stijena nije do kraja izdubljena. Jednom prestane da se krnji i počne da se na njoj slaže kap na kap, praveći novu stijenu, oklop, zatvara se krug, nastaje neka nova utroba u utrobi već u kojoj je stijena naočigled bila zaštićena. Sloj na sloj se taloži, i neki novi oblici tvore. Izrasteš neki novi ti.

Vjerujem da ljudi lažu kada kažu da se nakon pada podigneš jači. Niko ne ustane jači nego samo pametniji za jedno iskustvo sa novom ljuskom izgrađenom oko sebe da ga opet isto ne bi povrijedilo, ljuskom koja mu daje osjećaj sigurnosti a shodno tome i snage. Sagrade ljudi ljusku oko sebe kao čamac na moru života, da ga čuva od utapanja i gladnih ugriza ajkula što vrebaju svježe meso i uzavrelu krv. Svako jednom u životu postane starac i doživi svoje more u najljućem obliku kao jedan od slijeda događaja koji te uče da podnosiš sve i ideš dalje, bez zaustavljanja, jer, nismo ništa drugo nego lađari koji u konačnici moraju da pristanu u luku. 

Tu ljusku zovemo iskustvom, imunitetom na tegobu koja ga zadesila tako da kada sljedeći puta naiđe nešto slično, lakše podnese i nastavi dalje, manje ga zaboli. Baca te život na ovu i onu stranu, vuče lijevo i desno, kako zapuše, tako se i naginješ, tražiš manji otpor zahvaljujući instinktu i nagonu da preživiš, nesvjesno tražeći svjetlo na kraju tunela.

Vremenom naučiš na koju stranu da okreneš kormilo kada zapušte vjetar da bi nastavio dalje, kada te zapljusne talas nošem olujama. Ulije se vode i u čamac, neminovno je, ali ono što je bitno je šta ti poduzmeš kada se to desi. Dođe vrijeme kada shvatiš da vjetar kojeg si volio treba da pustiš da ide svojim putem, a ti jedra otvoriš za neki novi, čak iako je to vjetar na kojem si oplovio svoja najdublja i naiskrenija osjećanja. Onda kada počne da puše prema pučini na koju nisi spreman krenuti i na kojoj se i najveće i najsnažnije barke lome, moraš da pustiš da ide sam. Na more života svako je uplovio sam i svako će sam i da kroči na obalu sa koje je krenuo.

Svako svoj vjetar doživi drugačije i svaki vuče na svoju stranu. Ista je struja koja nosi čamac morem, ali su kormilari različiti. Nijedan zanat nije isklesao na isti način, dva puta kada ti oluja prevrne čamac, treći puta ili ne isploviš, ili naučiš kako da ploviš. Jednom, desi se i nešto u čovjeku pa prelomi i počne da voli vjetar koji ga nosi, nauči da je to jedini vjetar kojeg ima i da se samo on može nositi s tim. Niti ti biraš vjetar niti vjetar tebe, nego ste višoj sili podređeni i plovite istim morem i jedino imate jedan drugog. Boreći se sa vjetrom na najbolji mogući način počne čovjek da ga i osjeća samo svojim, prisvoji ga i zna da niko drugo i ne bi bio sposoban da se nosi na taj način, u tom vremenu, na tom moru sa tim vjetrom bolje nego on.

 Zaludu svim strujama i pučini na koju vjetar vuče, zavoliš ga, ali vjetar ljubav vratiti ne može. Kada vjetar mora da nastavi svojim putem prema novim obalama i širim morima što im površina bljesne na suncu skrivajući dubine i njihove tajne, kada hoće da  povuče i maleni čamac sa sobom, čamac bijaše usidren i još nespreman na daleke pute kojima vjetar kreće. Nije to tek jedna priča o čamcu koji nekada ploviše sa svojim vjetrom, to je posebna priča o dva izgubljena vjetra na pučini što se raziđoše.

Ne kreće se na put tek tako, nespreman i sam, srljajući u daleke krajeve o kojima samo priče zna... Život je mnogo više od nastojanja da se samo vlastiti ciljevi ispune. Zaboravljamo ono bitno, ako hoćemo da stignemo do cilja, moramo to učiniti pomoću drugih, jer samoća nije sinonim za uspjeh.

U vremenu koje slijedi, kada počneš ponovo da gledaš u smjeru koji vodi dalje u život a ne stranputicama kojima se priklanjamo jer nismo spremni zauzeti se dalje i krenuti pravim putem, desi se nešto što te natjera da se zamisliš nad svime što si sada i što radiš nesvjesno, odbrambeno, uzdignuo si se i krenuo dalje bez previše razmišljanja da to učiniš, učiš kako da ploviš raširenih jedara i u vremenu kada nema vjetra.

 Naiđe u tom vremenu mnogo drugih priča, susretneš druge koji plove svojim morima i bore se sa svojim olujama, one za koje nikada nisi mislio da ćeš sresti, da će vam se putevi ukrstiti i da ćeš tim ljudima dati nešto mnogo više od materijalnih poklona. Kada pokloniš svoje vrijeme nekome , daješ mu najdragocjeniji dar koji postoji, daješ mu dio sebe u prolaznosti u kojoj se svi nalazimo i kroz koju užurbano idemo u nastojanju da postignemo što više i da sebe izgradimo, prigrabimo što više ne shvatajući da što više toga sakupimo, više će ostati prazno da zjapi za nama u vremenu kada nas ne bude. 

Poklonivši vrijeme, poklonjeno je i povjerenje i riječ koja znači mnogo, utjeha. Tješeći druge utješiš sam sebe, liječeći druge izliječiš sam sebe i govoriš drugima riječi koje ti želiš i treba da čuješ, pripremiš ih da otplove dalje kroz tvoje more. Lakše onda pređeš preko onoga što i tebe mori, pustiš da sve ode, da padne kao list sa grane, da ga saperu kiše i zapljusne plima, izgubi se u oseki. Život ide dalje a i ti sa njim, na ovaj ili onaj način. 

Shvatiš da si krenuo dalje, uplovio u neko novo more i ne znajući, još uvijek se osvrćući unazad ali nekim drugim pogledom i nekim drugim mislima, možda nadama, možda samo mirom i ravnodušnošću... Na kraju krajeva, u dušu niko zaviriti ne može i doživjeti tvoje more, ti znaš šta nosiš unutra i kako ploviš, ali i ti i drugi znate da ono što nosiš u sebi se itekako mijenja i da utiče na ono što postaješ dalje, pravi od tebe mornara i individuu koja nosi u sebi mnogo, a dopušta samo suncu da se oslikava na licu.

Fatima Alihodžić

Fatima Alihodžić

Fatima Alihodžić, rođena 27.10.1994., odrasla i živi u Zavidovićima. Student 3.godine Genetike i bioinžinjeringa na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS). Pisanjem se bavi od osnovne škole i osvojila nekoliko prestižnih nagrada. Radovi sa kojima se takmiči i koji odražavaju njen stil pisanja su povezani sa interpretacijom života na psihološkoj osnovi i doživljaju pojedinca svijeta koji ga okružuje uz mnogobrojne opise.

Pokret

Opet je jesen

Bila je i danas i jučer

Bit će i sutra..

O jeseni,

Ostani zauvijek u meni

Dozvoli mi da te osjetim ponovo,

Dok se budim, dok sanjarim

Dok gledam ovaj svijet sa čežnjom i sjetom

Budi moj nemir jer znaš da drugačije ne umijem..

Ti jeseni, koja me znaš

Isto tako dobro kao i svoje lišće koje puštaš,

A ono tako mirno leti, odlazi, pada

Sreće se sa drugima i ponovo leti

Vjetar ga nosi

Traži nešto

Pronaći neće

Možda i hoće, zašto mu ja sudim...

Možda traži sreću,

Bitan je put, sama se otkriti neće

Zato svako lišće samo na put kreće

I tamo prijatelje svoje sreće

Jer da je samo tako opstat neće..

Ja sam to lišće što samo treperi

Vidi druge, osjeća ih i sreću im želi

Ali opet samo sprema se na put...

Jeseni, tebi se vraćam

Tražim odgovor na to

Šetat ću i lišće će padati opet,

Pa možda i učini neki novi pokret.

Belma Smajić

Belma Smajić

Belma Smajić - pedagog, sanjar, aktivista. Zaljubljenik u pisanu riječ. Pišem prozu i poeziju, a sadržaje pedagoške tematike objavljujem na blogu Pedagoški dnevnik.

Miljacka

Nebo tmurno,dana više nema

Sarajevo cijelo prekrila magla.

Sam na ulici beskućnik drijema

Traži mrve nekad topla hljeba.

A Miljacka,onako mutna teče,

Hoće drven most da obori

Prije nego padne veče

Kao da se s vragom bori.

I opet šumi,dok pada kiša

Tužnu melodiju ona stvara

Hoće da bude još viša

Al' ne može,nestalo joj dara.

Fatima Pobrklić

Fatima Pobrklić

Fatima Pobrklić, studentica II godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U slobodno vrijeme piše poeziju, koja je više puta objavljivana u mnogim zbornicima i časopisima. Iza sebe ima napisan nastavak priče "Death in the Dojo" napisan na engleskom jeziku za Cambridge University Press. Trenutno piše članke za fakultetski časopis "Sciencia".