Nije imala ništa,
U ruksaku malom,
Ne leđima,
Sem,
Bijelog,
Vunenog džempera,
I nade da će ga sutra odjenuti,
Kad prestanu letjeti,
Geleri i granate,
Ni koru hljeba,
Uz malo vode,
Do tihe zore,
Brojala je sate.
Promrzlim nožicama,
Put šume,
Po snijegu,
I kroz leševe,
Hodila je put spasa,
Majka je drža za drhtavu ručicu,
I,
Moli se u sebi,
Tiho,
Bez glasa.
Nova zora,
Lagano krenu ka sabahu,
Selo mrtvo,
Ni Ezan da se čuje,
Umjesto ptica,
Metak najavi svitanje,
Sve što su nekad imali,
Ostalo je daleko,
Iza,
Sad što imaju,
Tu je.
Ne osvrtaše se natrag,
Praviše korake ka izbavljenju,
A duša u avliji,
Za stolom vanjskim,
Pije kahvu,
I svraća svakoga ko putem prođe,
Sa suzama u očima,
Nepoznatim stazama,
Nadaše se,
Da uvijek,
Sve na svoje dođe.
I prođe od toga mnogo godina,
Odavno više,
Ne prolijeću granate,
Nove zore sad su bez pucnja,
Al njoj još uvijek bučne,
Pune patnje.
Slušaj je kad šuti,
Sa slikama u njenoj glavi,
Nemoj da se boriš,
Poštuj tišinu,
Njom ti sve priča,
Ostavile su u njoj,
Veliku prazninu.
Lik brata,
Kojeg više nema,
Posljednji zagrljaj,
I obećanje da će se ponovo sresti,
Sa njenim zvijerima,
Nemoj da se boriš,
Slab si,
Mogu te pojesti.
Sve je daleko iza nje,
Uprkos tome,
Još uvijek se smije,
Ali,
Samo ona zna,
Kako je danas imati osmijeh,
A živjeti s prizorom,
Kako najmiliji,
Nedužan gine!
Malik Fejzulahović
