O ljubavi

Zaljubio se I odletio. Otisao je u susret svojim idealima. Zbog teske sile obgrlio se smrcu. Nestao je, ali ostao. Ostao je sijajuci u mraku, na prigusenom svjetlu. Prasak stvara njegovu siluetu, cestice se skupljaju I prave obrise lica. Pronalazim te izrazajne crte, guste obrve, siske koje padaju preko duboko sivih ociju. Sivilo me uvijek povlacilo u njega, duboko sivilo koje tu I tamo na suncu zasija, ali tako neprimjetno I diskretno. I da ne zaboravimo pogled koji je volio samo sebe.

Nije za druge mario, a u tudjim ocima primjetio je jedino svoj izraz. Znao je da iz njega izbija pakost I zelja za postajanjem uzvisenoga. Znao je I da to nije mogao postati. Covjek na zemlji nije mogao biti uzvisen. Cak I pored posjedovanja toga znanja silno je zelio rasiriti krila, istaci se I poletjeti. To je I uradio. Zbog ljubavi je poletio tako visoko, bio je jedna brza ptica koju niko nije mogao posjedovati.

Niko sem nje. Njoj je na rame slijetao sa zalaskom sunca. Noci je provodio cvrkućući joj na uho. Bila je njegova muza. Plavooka muza, proporcionalnog tijela, debelih usana I rumenih obraza trebala je da pripada samo njemu. Ali ne, ta ljepotica slomila mu je krila. Jedne noci njeno rame je bilo zauzeto.

Druga ptica saptala joj je na uho. Njegova krila se slomise, sve sto ga je cinilo iole covjekom palo je u vodu. Jakom silom dotakao je tlo I tako ga je ljubav ubila. Tijelo mu je zavela I bacila ga na hrpu drugih propalih ljubavi. Sada je postao samo poezija koja se pojavljuje na ovom prigusenom svjetlu. Sada meni cvrkuce o svojoj tuznoj prici. O jacini ljubavi, bolnome letu I svome zadnjem pojavljivanju

Tamara Šobota