Biti student u Beogradu, to zaista zna biti i tužna i sretna činjenica, istovremeno. Biti student u Novom Sadu isto je što i biti student u Beogradu. Biti student bilo gdje drugo u Srbiji i svijetu je isto što i biti student u Beogradu, jer nije stvar u Beogradu, stvar je u tom malom mjestu dalekom od Beograda, onom malom mjestu u Bosni. Da, Bosni i Hercegovini, ovdje u Srbiji je svi zovu samo tako, Bosna, ono Hercegovina su ispustili negdje usput, možda se zagubi na graničnom prijelazu ili negdje drugdje. Nađem tako te zagubljene dijelove, razbacane po Srbiji, nađem to "Hercegovina", nađem njeno ime u više primjeraka i nađem Balaševića i "Svirajte mi jesen stiže dunjo moja", nađem neku kafanu gdje mogu se ponašam onako lijepo i boemski, kao Đura Jakšić, i kada sve to pomiješam uz vino, neću reći jeftino jer na vinu ne treba štedjeti, i cigarate, onda postanem tako tajanstven i sentimentalan kakvog si me upoznala.
Ja mnogo volim pričati o njoj, a malo tko voli me sluša, pa pričam tako ljudima koji me ne slušaju, jer odavno mi nije važno da li me slušaju ili ne, važno je samo da pričam, pričati dugo o njoj jer ona zaslužuje da se priča o njoj, ona koja se udala 18.maja neke godine. Da se udala za mene vjerojatno bih taj datum, kao pravi muž ponekada i zaboravio, ovako sam ga zapamtio zauvijek. Da, citiram Balaševića, nisam ja u stanju smisliti nešto toliko duboko, iskreno i lijepo.
Drago mi je što si to primijetila, drago mi je što ti se on sviđa koliko i meni. Čudno mi je samo to što me slušaš s osmijehom i djeluješ krajnje zainteresirano, i iznova me tjeraš da ti pričam. Koga još zanima nesretna, ljubavna priča jednog Bosanca koji je došao u Beograd da studira i nikada se nije vratio u svoju Bosnu? Tebe? Hvala ti na tome, djevojko sa smiješnim imenom. Neću te poredim s njom, nemate ništa slično. Ona mnogo voli da se ljuti, voli čitati Anu Karenjinu, voli da mi traži mane i kritizirati moju praznu kutiju cigareta, voli ispravlja svaku moju gramatičku pogrešku, voli životinje i malu djecu, ona voli mnogo toga, ona umije da voli. Da li je pogrešno reći "ona voli"? Ona je voljela. Ona sada voli neke druge stvari.
Kada sam je upoznao, bila je i suviše glasna da je ne bi primijetio. Nju moraš primijetiš, ona mnogo gunđa i mnogo glasno govori. I da, mnogo je lijepa. Podsjeća na one razmažene djevojčice u parku koje vrište na sav glas kako bi im roditelji udovoljili sve želje. Ali, ona samo podsjeća na to, ona nije takva, ona ne mora vrišti da bih joj ispunio sve želje.Ja ih ispunjavam i prije nego što mi kaže što želi. A njezine želje su male i skromne. Opet pričam u prezentu. Dobro. Njene želje su bile male i skromne, sada su možda još manje, ili ih nema više. Ona više nije ona o kojoj govorim u prezentu.
U rujnu te godine neke koje se više i ne sjećam ili ne zelim da se sjećam, došao sam studiram Pravo, ovdje u Beograd. Radi sebe i radi nje. Planirao sam da sve završim u roku i da se što prije vratim u Bosnu, početi raditi i graditi svoju obitelj. Imao sam brdo planova u glavi, dovoljno novca za studiranje i nju pored sebe.
Štedio sam novac i slao joj kako bi mogla doći kod mene da se vidimo. Onda bih tim istim novcem ja išao da vidim nju, jer kada bi došla uvijek bi mi vratila taj novac koji sam joj poslao. Ona je isto tako štedjela da bi došla i nikada nija htjela uzeti od mene ni dinar. Kako je vrijeme odmicalo, imali smo sve manje novca da bismo se obilazili. Govorio sam joj da bude strpljiva, to su još samo dvije godine. Ni dan danas ne znam kako i zašto je sve počelo tonuti. Ali tonulo je. Nevjerojatno brzo i bilo je nezaustavljivo. Trčao sam, kupio dijelove i lijepio ih na njihovo mjesto, oni bi otpadali opet, a ja bih bio i dalje uporan, i možda lud. Počeli smo se svađamo preko telefona, da ulazimo u duge i teške razgovore, govorila mi je kako je usamljena, a ja sam tu, u prokletom Beogradu, hladan, hladniji i od Beograda i čak sam i ekavicu propričao i možda drugu djevojku našao i možda joj se smejem iza leđa. Uvjeravao sam je da nije tako, jer tako stvarno nije ni bilo. Govorio sam joj da sve ovo radim zbog nje i zbog nas, da studiram samo da bih nam jednog dana osigurao pristojan život. Pitao sam je da li želi napustiti studije, uradio bih sve zbog nas. Sjećam se kad je rekla:
-Kojih Nas? Nas nema više. Eto ti cijeli tvoj Beograd. Nema nas!
Kako je bolno odzvanjao zvuk prekinutog poziva u mojim ušima i mojoj glavi. Čini mi se da ga i danas, ponekada čujem. Obično kada nemam ni jedan telefon u blizini, niti bilo što drugo, obično kad sam sam. Ustvari uvijek kada sam sam.
Vjerovao sam da će se sve promijeniti kada se vidimo jer više nisam mogao da je dobijem na telefon. Čekao sam da mi prođe lipanjski ispitni rok, redao desetke u indeks, da imam čime da joj se pohvalim i da joj izmamim osmijeh na ljutitom licu. Brojao sam dane i konačno u tome brojanju došao do onoga kada mogu reći "sutra idem". Ogromno, veliko sutra je bilo ispred mene. Autobus nije kasnio, stigao sam na vrijeme i sve je išlo po planu. Kupio sam i ruže, da ne budem Limeni, kako me je zvala.
Kada pričam o njoj, obično stanem kod ovog dijela. Dalje ne mogu i ne želim. Ako baš insistiraš ja mogu reći to ovako kratko, ovlaš. Ona se udala. Ostala je trudna s nekim drugim. Taj netko drugi je tješio kada ja nisam bio tu, kada sam je povrijedio svojim odlaskom. Nisam bio tu kada sam joj trebao i ona je napravila tu grešku. Vidjeli smo se krišom jednom prije nego što sam se vratio ovamo i ona mi je sve to ispričala. Rekla mi je da ga ne voli i da je to bila greška. Plakala je na mom ramenu. I Limeni je plakao tu noć. Onda je otišla. Otišla je, nema tu mnogo toga da se kaže više. Previše boli i kada je kratko tako. Bojim se da to kažem opširnije.
Ja sam se vratio u Beograd i završio svoje studije. Možda ti je čudno. Možda si očekivala da sam napustio Fakultet i proklinjao Beograd i nikada više nisam imao djevojku. Zapravo, kada sam odlučio skočiti s mosta, tada sam naučio plivati. Imam i diplomu i par djevojaka iza sebe. Svaki novi pokušaj uspijem s nekom drugom sam upropastio svojim pričanjem o njoj. Nitko to ne želi slušati. Neke su odlazile bijesne, neke zbunjene, neke uplakane. Ti me slušaš i nasmijana si i dalje. Osjećam da zrak noćas treperi drugačije. Ovo je već trećaa godina da se viđamo i uvijek si ista, ne mijenjaš se. Kako ti sve više pričam o njoj, lagano osjećam sve manju potrebu da to radim. Osjećam kao da je ovo početak nečega, nečega što može i treba uspije. Daješ mi neku neobičnu energiju, ne mogu otkriti odakle je isijavaš.
Da li iz tih veselih očiju? Da li iz tog osmijeha što se prelijeva preko usana? Konačno osjećam da vidim nekog drugog pored sebe, i da je to zaista taj netko drugi, a da nije ona u liku nekog drugog. I opet kažem, u pitanju je nešto neuhvatljivo. Hajde, samo neka traje. Možda je vrijeme došlo, da se neke stvari zauvijek zaključaju i da se više ne dira u njih. Nikada, ni sa kim nisam bio bliže tome nego s tobom. Hajde, daj mi ruku, hajde da šetamo Beogradom, hajde da te vodim da vidiš Bosnu, tamo gdje su ljudi siromašni, a nasmijani, tamo gdje nemaju mnogo, a dali bi ti sve. I vidjet ćeš da su svi ljudi dobri, bili u Bosni ili Beogradu, svi su dobri, samo su nam sudbine loše.
Ja osjećam da je ovo nešto novo i nešto vrijedno, ti djevojko koja ne postojiš i nikada nisi postojala i nikada nećeš postojati, ti moja Jelena, ženo koje nema, ženo koju sam stvorio pijan i lud onog sedmog ožujka dvehiljadepete godine u nekoj kafani, zaboravih joj ime, one davne noći kada su mi javili da je postala majka. Ona mnogo voli djecu. A ja mnogo volim nju
Snježana Delić
Nema komentara:
Objavi komentar