Rođena je i živjela tamo gdje ogromna i brza rijeka pravi svoje kovitlace, razdvaja dva grada, ni po čemu različita na prvi pogled sem po izgovoru, gdje rijeka svojim tokom postaje granica između država, ogromnih, vječnih sapatnika iste krvi! Rasla je igrajući se po cvjetnim livadama svog mjesta, uvijek nasmijana i puna energije koja zrači. Osmjehom je osvajala sve. Za svoje roditelje je još uvijek ona mala djevojčica koja trčkara cvjetnim livadama berući cvijeće za svoje ukućane. Roditelji će je uvijek gledati tako. Ostali neće. Neki će joj zavidjeti, neki je mrziti, mnogi biti očarani njom, neki zaljubljeni. Odjednom je izrasla u prekrasnu mladu djevojku, koja svojim izgledom zapanjuje podjednako sve. Nedavno je došla na studije u ovaj mali gradić, ni po čemu toliko značajan sem po tome što je u njemu živio veliki Dučić, zaljubljen u ovaj grad i u jednu njegovu ljepoticu. Šta je takva djevojka vidjela u ovakvom gradiću, ni danas dan ne znam. Možda je tražila ljubav kao i Dučić? Došla je zbog studija i išlo joj je dobro. Međutim, došla je i sa željom da promjeni svoje maleno mjesto za nešto veće.
Zauvijek će ostati razočarana onim što je ovde vidjela i srela. Na tim studijama je upoznala i njega, prosječnog ni po čemu zanimljivog da bi se na njega obratila pažnja. Po današnjim shvatanjima bio je beznačajan. Međutim bilo je u njemu nešto, nešto što nije zainteresovalo samo nju nego i mnoge ostale djevojke sa studija. Izgledao je kao da je zalutao na taj fakultet ali je opet radio kao da je sav u njemu, prosto je zračio energijom kao i ona. Možda joj se upravo to svidjelo kod njega, ali ona ga je od početka gledala kao prijatelja, onog dobrog. Mnogo puta kao brata, oslonac koji joj je bio potreban ovde. Jovan je nju takođe tako gledao s početka. Bilo mu je dosta djevojaka za čitav život. Donio je takvu odluku prije nekoliko dana. Ni jedna nije otišla od njega a da sa sobom nije odnijela jedno parče njegovog srca, ostavljajući tu zauvijek nezaraslu ranu. Više ženama nije vjerovao. Sve su mu bile iste. Samo su se fizicki razlikovale – govorio bi često! Samo ga je to ponekad tjeralo da sa nekima pokuša ponovo, samo taj fizički dio, onaj najbjedniji, najniži. Ali kada je upoznao nju pomislio je - što ne pokušati, ionako izgleda predobro. Očarala ga je već na prvi pogled.
Nije on preuveličavao, zaista je bila takva, uvijek lijepo obučena, našminkana, sređena, kod svih muškaraca pobuđivala je divljenje i želju. Međutim uprkos tome bila je i dalje sama, momci su je se bojali, bila je previše ponosna, previše svoja. Jovan je sa njom provodio najviše svog vremena, pomagao joj je u svemu, onako ne štedeci se, davao je sebe za nju, a ona ga je i dalje gledala kao prijatelja. Kao da je za svoju srodnu dušu tražila nešto više, a nije! Jovan ju je znao možda i bolje nego što zna sama sebe. Iako takva ponosna, sa pogledom u nebo, hodom gazele davala je utisak da je neosvojiva, pogotovo za obične i male smrtnike. Sve to Jovan je vidio i znao. Međutim, znao je i nju onakvu kakva je zaista, unutašnju, posebnu, onu koja je žudjela za nekim, trebala nekoga. Nažalost njen dobar izgled je istovremeno bio njen dar ali i njeno proklestvo, ono najgore. Niko joj nije prilazio, zbog straha, straha od nje, od odbacivanja a zeljela je mnoge i nadala im se. Nadala se bilo kome ali ništa nije bilo, i dalje je bila sama otkako je došla u ovaj gradić. Možda je on bio proklet, grad prokletih ljubavi, grad pjesnika koji su bježali iz njega. Možda je to i grad bez ljubavi. Jovan je tako razmišljao jer je i on odavno već sam, sada već svojom odlukom. Ali i kada nije bio sam uvijek je bio povrijeđen, kao da je i on bio proklet kao i ovaj grad. On i grad postali su jedno. Proklestvo. Vremenom zavolio je nju, potajno se zaljubio u sve sto je imala. Davao joj je tajne znake za to ali nije ih primjecivala nikako. Jovan se trudio iz dana u dan ali ništa i dalje su bili samo prijatelji, brat i sestra, to ih je vezalo.
Svi prijatelji su mu govorili da je ona baš za njega, da samo nastavi pokušavati ali on je osjetio da tu ne može biti ništa više od prijateljstva. Počeo je polako da odustaje. Ne toliko do nje koliko do sebe. Ona ga voli kao sestra, ništa više. Pomišljao je nekoliko puta da joj kaže da je voli ali mnogo više nego sestru, voli je kao ženu i želi da provede ostatak svog života sa njom. Svaki put je odustao, plašeci se. Plašio ga je njen odgovor na to, ali i kvarenja ovog prijateljstva. Možda je bolje ovako, bar će uvijek biti u njenoj blizini. Nije joj ništa rekao. Studije su se privele kraju, ona završivši fakultet vratila se u svoje malo mjesto, razocarana u sve, ponajviše u ljude, muškarce. Čekala je nekog od njih tamo u tom velikom gradu, gradu koga su zvali gradom ljubavi, pjesnika! Jovan je i dalje ostao sam, još uvijek zaleći što joj nije rekao. Možda je i ona njega voljela? Ko će to znati…? Jovan je osjećao nešto ali se plašio. I danas su sami, oboje, Jovan nikada nije otišao u njen grada, iz straha. Ona nikada nije htjela da se vrati u njegov jer ju nije prihvatio, prihvatio kao ženu. Razočarala ju je ljubav. Žive kao one dvije države što ih razdvaja ona ista rijeka koja protiče njenim gradom i razdvaja sve, ljude ponajviše. Osjećam da ce tako živjeti vječno, plašeci se da jedno drugom kažu ono što osjećaju, a osjećaju isto. On voli nju, ona njega, znam, mnogo više, ali i dalje će biti samo prijatelji, najbolji. Ona igrajući ulogu sestre koja ga voli više od svega. On glumeći brata zaštitnika koji sebe čitavog daje za nju. Trajaće ta njihova priča godinama, vijekovima i posle njih. Da tu priču znaju smo njih dvoje odavno bi se ugasila. Međutim znam priču i ja. Priča će živjeti jee je malo ovako požrtvovanih ljubavi. Priča treba da živi kao i njihov ljubav, sputana ali čista i iskrena.
Sigurno je ovaj grad proklet, pa i pjesnik je pobjegao iz njega. A zar iko može voljeti više od pjesnika. Kada je on pobjegao nije ni čudo što mnogi bježe. Međutim ostaje on, Jovan čekajući nju, tamo preko rijeke i biće sam dok god ona ne dođe. Ona tamo čeka njega, sama. Kažu joj da je postavila previsoke kriterijume i da zato nikoga nema pored sebe, nikome ne dozvoljava da joj priđe. Ona ćuti jer zna šta čeka! A ljubav njihov teče ali se i razdvaja kao ona velika rijeka koja nosi sve pred sobom.
Stefan Đurić
