Jedna grana ošinu ga po licu i iz rane potiče uzavrela krv. Dodirnuo je svoje meso i krv je bila na njegovim rukama. Vukao se ka provaliji jer je put vodio ka njoj i drveće ga je vodilo ka izlazu iz tamne šume. Pogledao je ka nebu, koje se samo naziralo kroz krošnje i u tišini šaputao molitvu. No iznad njega su bila visoka stabla drveća koja su mu se približavala. Jedan vojnik zarobljen u šumi. Jedna mladost, neostvarena.
Davno su se njegovi saputnici iz čete odvojili, a on očaran ljepotom prirode i makar na tren odlutavši od surovog sivila stvarnosti, odlutao je od njih. Njegovo tijelo, bilo je mamac u šumi. Ona ga je čekala na obronku, poput mlade ljepotice zavijene u plašt purpurne svile, koju je mogao gotovo da vidi kako stoji i posmatra ga.
A on se provlačio kroz šumu, koja ga je šibala granjem po licu i bičevala po leđima, zarivala svoje koščate ruke u njegove rane duboko, istiskivajući posljednje atome njegove snage. Živio je za spoznaju da je put kojim je hodao i koji ga je vodio ka tom sivilu na kraju horizonta , bio samo luzija. Jer je bol u njegovoj glavi postajala neizdržljiva, a šuma je nastavila da hladnokrvno usijeca svoje kandže u njegovo tijelo.
Obučen u zelenu odoru , tu ispod lišća bio je neprimjetan među visokim krošnjama stabala, a bili su ista materija ali samo različite boje i snage. Njene napuštene staze poslužile su mu kao sklonište od zvukova granata koji su odzvanjali duž planinskih klanaca. Miris rata izbijao je iz zemlje, poput otrovnih gasova i prijeteći okruživao svaki pedalje njegove domovine.
On, lice i simbol svoga naroda, duša svoje države, bio je kamen koji se kotrljao kroz šumu, sputan od strane velikih drveća koja ga nisu mogla čak ni svojim dubokim korijenjem i istorijom slomiti .
Prepustio se naletima emocija, nemoći i otpora prema koščatim granama stabljika i postao dio prirode, stopivši se sa njenim zvukovima, bojama, mirisima., njenim govorom.
Kroz nju mogao je da osjeti veličinu strasti i krvi koja mu je tekla kroz vene i sada kroz njegovo lice i tijelo ovaj put, neizmjerno slatka i puna snage ulijevala mu želju je za ponovni uzlet njegovih polomljenih krila i borbu koja nikada nije smjela da se prekine, jer u njemu u njegovoj duši vapilo je i vikalo hiljade duša.
Spoznao je i mali dio njegove države koji je ona zauzimala u tom surovom svijetu. Vidio ju je jasno, ostavljenu praznu, napuštenu. Jaku kao kamen, koja se pored svega nije
predavala i on jedan kamen u mozaiku stradanja, dugo se kotrljao kao što je bila duga istorija njegove napaćene zemlje i naroda njenog.
Udarivši u veliki kameni spomenik metalik boje na kraju uvale, polako se vratio u stvarni svijet. Prošlost njega i njegovog naroda koju je preživio padajući niz šumu, ostavio je iza sebe. Sada tu ispred njega bio je jedan visoki kameni blok sa ispisanim imenima boraca koji su poginuli za istu tu zemlju na kojoj je on sada stajao.
Veliki broj crvenih cvjetova koji su rasli oko njega, mirisali su tako spokojno i donosili su sjećanja.
Naslonivši se na taj kamen želio je da vječno ostane ispred njegove sjene i postane dio svog tog silnog kamenja koje se kao i on dokotrljalo iz šume i nagomilalo poput humke za nekog slavnog junaka, kakva je bila njegova domovina . Jaka kao kameni zid, mogla je biti poražena ali ne i pobijeđena.
No vrijeme oko njega se mijenjalo i upravo ta ista livada na kojoj je bio, bila je otvorena, napuštena sama. Ostao je sa velikim kamenom iza sebe, svjedokom minulih vremena koji mu nije mogao biti nikakvo oružje. A iz svakog ugla dok je još lišće mijenjalo svoju boju, vrebali su drugi mnogo strašniji ratnici. Njegova humka je bila napuštena , bez ratnika koji bi se borili za nju.
Brdo iz nje se uspinjalo poput planinskog masiva , a iza njegovih klanaca ležali su odgovori ka slobodi ili propasti. Nije želio da ostane tu sleđen poput kamena u prostoru i vremenu.
Zato obrisavši znoj sa svoga lica, dok se mrak polako približavao u dolini, krenuo je ka planini.
Zvijezdana Marković
Nema komentara:
Objavi komentar