Osjećaš da nisi tu
i tvoja vlastita koža odbija
da bude tvoja.
A nije to to što se dešava.
Samo si umoran.
Ne vjeruješ mi?
Znam, nikome ne vjeruješ.
Gledaš me čudno,
kao da skoro i nisam tu.
Vidim, trudiš se i naprežeš oči,
ali prosto ne vidiš.
Ne vidiš ono što jeste i
što jesam.
Mi isti nismo.
Ti i ja živimo
Na mjestima drugačijim.
Ti si oštar.
Ti si stijena.
Ja tečem.
Ja sam rijeka.
Ja se smrti toliko i ne bojim.
Ti se bojiš,
o kako se samo bojiš
I razmišljaš o njoj često.
Bojiš se zaspati,
jer možda sutrašnji dan vidjeti
nećeš
i ona će te zgrabiti,
a ti ćeš htjeti ostati.
Iako ni sam ne znaš zašto.
I misliš opet da ničega
svjestan nisi.
I da si niko
i da tebe voljeti ne treba.
A zbunjen si samo,
napuknut sasvim malo.
Naći ćeš mjesto svoje,
tamo,
tamo gdje nemir nestaje.
Belma Jaganjac
Nema komentara:
Objavi komentar