Prišla sam laganim korakom već dobro poznatom mostiću, ali danas, danas je nešto drugačije, nešto fali. Zastala sam i osluhnula. Vjetar je prolazio kroz grane i stvarao prelijepu simfoniju i kidao poneki, već žuti, list. Ono što danas fali tu si ti, prošlo je tako malo vremena od kada si otišao, a već kao da se pola svijeta urušilo od kad nisi tu pored mene. Jesen je, a jesen miriše na rastanke. Prije samo par mjeseci stajali smo tu na našem mjestu, našem mostiću, živjeli u nekom svom svijetu. A danas? Ja stojim tu sama i molim za neko čudo, da se pojaviš iznenada i kažeš mi da ti falim okoliko koliko ti fališ meni. Zatim da se baš kao zadnji put naše usne spoje i da ostanem u tvom zagrljaju zauvijek!
Maja Čizmić
Nema komentara:
Objavi komentar