Ti si me stvorio, ti me i rastvori,
poput heroina na žlici.
Ti me mrvi na komadiće stakla,
blještavog.
Ti, koji spajaš zavođenje i
eutanaziju.
Ti, koji si izašao iz Pandorine
kutije, zgužvan i miristan.
Ti, Čovjek na Mjesecu, ušlagiran i
zakrvavljenih očiju.
Ti, koji si moje vlastito
savršenstvo, obliveno krvlju.
Moj alterego, mnogo mračnija
verzija nejakog Ja.
Štipam ti obraze, ali oni ne
crvene.
Ližem ti rane, Ikare moj, i
skupljam tvoja papirnata krila.
Čupam ti zube i nokte i kose
zlatne.
Vrišti i raspukni se, tako da se
mogu zagrnuti tobom.
Ti, koji mi vlažiš usne.
Ti, najveći ljubavniče na svijetu.
Nestvarni Ti, koji posjeduješ moje
poljupce.
Valerija Vukosavljević
Nema komentara:
Objavi komentar