Vjerujem da dobra ima

Vjerujem da dobra ima 

(Moj glas za ljudska prava i mir) 

U trenutku kad se čovjek rodi, on dobije  nešto neotuđivo što svojstveno je milionima različitih ljudi. Za poklon koji dobije po rođenju čovjek ne treba nikakve dugove vraćati, već pokazati svoju dužnost i odgovornost da ga baš on i zaslužuje  na čuvanje, njegovanje, zavjet i vjernost. Zajedničko svima nama, ljudima  jesu naša prava, ona osnovna i ljudska koja zajamčena su nam od trenutka našeg rođenja, kroz život, mladost, starost i najzad do neminovne smrti. Pisani svjedok tome jeste Opća deklaracija o ljudskim pravima koja počinje riječima da „Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i jednakim pravima“.  Na svojim plećima jakim ili krhkim, svaki čovjek svoja prava nosi u amanet, ali najveće zlo nastupa onda kada mu neko njegova prava i slobodu uskrati. Kad se čovjek okrene protiv čovjeka i poput ptice grabljivice želi mu sve oduzeti, pa čak i ono nedozvoljeno i neotuđivo, prava i slobodu. Uništivši nečija prava i slobodu, čovjek nekome  krade smisao i snagu životnu,  otvoreno ga predaje propasti i baca u ponor  iz kojeg se je teško sam izvući bez ljudske ruke spasa. Svakodnevno smo svjedoci teških, žalosnih i uznemiravajućih vijesti o narušenom i otuđenom pravu nekog čovjeka ili nekih ljudi, nama znanih ili neznanih. Surovi i krvoločni ratovi, mučenička zarobljeništva, neopravdana nasilja, izbjeglištva, korupcija, glad, neimaština, netolerancija i nejednakost žena i muškaraca,  samo su neki prikazi neljudskih postupanja i razlozi koji dovode do ranjavanja i povređivanja  ljudskih prava. Nažalost, neki ljudi dobrovoljno ili prinuđeni su pali pod jaki uticaj i mračnu sjenu  ljudi koji zagovaraju, sprovode i veličaju ideologije protiv čovjeka, njegovih prava, sloboda i mira. Ne postoji zemlja niti ljudi u njoj,  koji nisu osjetili bolnu strijelu sudbine da im prava njihova krvare kao vojnik od rana, da im sloboda bude oduzeta i mir razoren. Kršenje ljudskih prava jedan je od najtežih zločina koji čovjek može zadobiti u svom životu, ali  krivac za takva nedjela, ona najgora ne može biti dovoljno osuđen i pravedno kažnjen za život cijeli. Žalosno je da nedužno dijete koje je radost i blagoslov čovječanstva, nevini ljudi mogu postati opsesija i meta ravnodušnog čovjeka da sije strah, sprovodi svoje zlo, agresiju među nejake i bespomoćne. Ali,  još je gore kad čovjek čovjeku u najvećem zlu pomoći ne može, ne umije ili ne želi. Dokle je dosegao ljudski rod da pomoći drugom u nevolji ne može, već samo nijemo, kao da mu je povez na očima posmatra tuđu propast. Zar je ljudska dobrota, pravda i mir isčežao, dok bijes i mržnja isprepliću i ostavljaju svoje korijene u  ljudskim srcima. Vrijeme je da se čovjek napokon probudi iz sivila i krene putem borbe protiv sila zla, koja ljude razdvaja i dijeli. Zlo nekada može dobiti bitku, ali nikad i rat. Dok se uporan i nezaustavljivi čovjek bori, on može promjeniti svijet, njegove zakone i  izbaviti ljude iz zatrovane tame i mračnog života. Ali, da bi mijenjao svijet, čovjek mora najprije promjeniti samog sebe i pronaći smiraj u svojoj duši. Svaki čovjek treba da ima svoj mir i garanciju na obećana prava i slobodu. Za neke je ljude nemoguće zamisliti, maštati ili sanjati snove o  vremenu i  svijetu bez nemira, nesreća, siromaštva, razdvajanja  i nesklada. Ali,  samo vjera u mir i sreću mogu nadjačati sve prepreke i zlo odnijeti talasima uzburkanih vjetrova. Od čovjeka, od pojedinca  zavisi da li će on  težiti da sagradi zemlju prepunu ljubavi, mira i prijateljstva gdje svaki je čovjek ravnopravan, bio bogat ili siromašan, bio star ili mlad. Čovjek treba da razvija zajedništvo bez ozbira na vjeru, naciju i boju.

Prigrliti se trebaju i crnci i bijelci, mali i veliki, da sa svih strana odzvanjaju pjesme ljubavi i mira. Kad čovjek spozna pravu ljepotu mira, prihvati da svi smo jednaki, poštuje tuđa i uvažava svoja prava, tek tada sva zla, ratovi i  bol će nestati. Čovjek treba živjeti kao golub bijeli  raširenih krila koja lepršaju u oblacima modrim, sretna jer su slobodna i što imaju osigurana svoja prava, ona ljudska.  Savršeni  mir  i život pravedan možda neki čovjek i ostvari, ali kada postigne taj sklad on ne smije zaboraviti da negdje na drugoj strani svijeta postoji neko kome pomoć je potrebna, neki čovjek ili dijete koje jeca u bijedi, guši se u suzama i nemilosti teška i surova života. Treba razmišljati i o takvima, o žrtvama ratova, na djecu koja su izgubila svoje najbliže, na one koji su morali napustiti svoje domove, djetinjstvo, ljubav i zemlju, a sve zbog neslaganja, konflikta ili nesporazuma ljudskog društva. Kada dovoljno razmislimo o njima i njihovim sudbinama, tek onda ćemo shvatiti  koliko smo zapravo sretni što imamo krov nad glavom, hljeb u rukama i nismo ničija žrtva niti rob. Ponekad su i sitnice dovoljne za sreću, ali  kada mira više ne bude i kad ljudska prava su uništena, tada sve je izgubljeno dovijeka, trajno bez povratka za sva vremena, vremena buduća. Put ka demokratiji, težnja ka miru i poštovanju ljudskih prava i sloboda, dug je i naporan, ali na tom putu prepunom trnja i prepeka čovjek mora ustrajati i izdržati do kraja  bez predanosti. Da imamo  bolji i ljepši svijet, svijet mira i slobode moguće je onoliko, koliko čovjek je spreman sebe dati ka  ispunjenju tih ciljeva. Moj glas za ljudska prava i mir možda će čuti neko. Moju poruku za mir u svijetu, za jednaka prava tvoja i moja nekom će pouka biti, a nekom samo glas što odjekuje visinama nepreglednim, visinama nebeskim i odlaze u zaborav. Ali, vjerujem da dobrih ima,  kome stihovi mira, sloboda  i pravo  biti će prioritet u životu i nepredvidljivoj  budućnosti. Mladost i starost na vjernost se treba kleti da budućnost i život svima bude  dobar, pravedan i lijep, jer ako dobro želiš sebi, ti čovječe želi to i drugom. Ti vjeruj da dobro se dobrim vraća i dobro uvijek nakon mukotrpne borbe će slaviti pobjedu  nad zlom, nepravdom i ljudskom nehumanošću. 

Zlatka Plakalo

JU Poljoprivredna i medicinska škola, Brčko

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.