Vjerujem da dobra ima
(Moj glas za ljudska prava i mir)
U
trenutku kad se čovjek rodi, on dobije nešto neotuđivo što svojstveno je milionima
različitih ljudi. Za poklon koji dobije po rođenju čovjek ne treba nikakve
dugove vraćati, već pokazati svoju dužnost i odgovornost da ga baš on i
zaslužuje na čuvanje, njegovanje, zavjet
i vjernost. Zajedničko svima nama, ljudima jesu naša prava, ona osnovna i ljudska koja zajamčena
su nam od trenutka našeg rođenja, kroz život, mladost, starost i najzad do neminovne
smrti. Pisani svjedok tome jeste Opća deklaracija o ljudskim pravima koja
počinje riječima da „Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i jednakim
pravima“. Na svojim plećima jakim ili
krhkim, svaki čovjek svoja prava nosi u amanet, ali najveće zlo nastupa onda
kada mu neko njegova prava i slobodu uskrati. Kad se čovjek okrene protiv
čovjeka i poput ptice grabljivice želi mu sve oduzeti, pa čak i ono
nedozvoljeno i neotuđivo, prava i slobodu. Uništivši nečija prava i slobodu,
čovjek nekome krade smisao i snagu
životnu, otvoreno ga predaje propasti i baca
u ponor iz kojeg se je teško sam izvući bez
ljudske ruke spasa. Svakodnevno smo svjedoci teških, žalosnih i uznemiravajućih
vijesti o narušenom i otuđenom pravu nekog čovjeka ili nekih ljudi, nama znanih
ili neznanih. Surovi i krvoločni ratovi, mučenička zarobljeništva, neopravdana
nasilja, izbjeglištva, korupcija, glad, neimaština, netolerancija i nejednakost
žena i muškaraca, samo su neki prikazi
neljudskih postupanja i razlozi koji dovode do ranjavanja i povređivanja ljudskih prava. Nažalost, neki ljudi dobrovoljno
ili prinuđeni su pali pod jaki uticaj i mračnu sjenu ljudi koji zagovaraju, sprovode i veličaju
ideologije protiv čovjeka, njegovih prava, sloboda i mira. Ne postoji zemlja niti
ljudi u njoj, koji nisu osjetili bolnu strijelu
sudbine da im prava njihova krvare kao vojnik od rana, da im sloboda bude
oduzeta i mir razoren. Kršenje ljudskih prava jedan je od najtežih zločina koji
čovjek može zadobiti u svom životu, ali krivac
za takva nedjela, ona najgora ne može biti dovoljno osuđen i pravedno kažnjen
za život cijeli. Žalosno je da nedužno dijete koje je radost i blagoslov čovječanstva,
nevini ljudi mogu postati opsesija i meta ravnodušnog čovjeka da sije strah, sprovodi
svoje zlo, agresiju među nejake i bespomoćne. Ali, još je gore kad čovjek čovjeku u najvećem zlu
pomoći ne može, ne umije ili ne želi. Dokle je dosegao ljudski rod da pomoći
drugom u nevolji ne može, već samo nijemo, kao da mu je povez na očima posmatra
tuđu propast. Zar je ljudska dobrota, pravda i mir isčežao, dok bijes i mržnja isprepliću
i ostavljaju svoje korijene u ljudskim
srcima. Vrijeme je da se čovjek napokon probudi iz sivila i krene putem borbe
protiv sila zla, koja ljude razdvaja i dijeli. Zlo nekada može dobiti bitku,
ali nikad i rat. Dok se uporan i nezaustavljivi čovjek bori, on može promjeniti
svijet, njegove zakone i izbaviti ljude
iz zatrovane tame i mračnog života. Ali, da bi mijenjao svijet, čovjek mora
najprije promjeniti samog sebe i pronaći smiraj u svojoj duši. Svaki čovjek
treba da ima svoj mir i garanciju na obećana prava i slobodu. Za neke je ljude nemoguće
zamisliti, maštati ili sanjati snove o vremenu
i svijetu bez nemira, nesreća,
siromaštva, razdvajanja i nesklada. Ali,
samo vjera u mir i sreću mogu nadjačati
sve prepreke i zlo odnijeti talasima uzburkanih vjetrova. Od čovjeka, od pojedinca
zavisi da li će on težiti da sagradi zemlju prepunu ljubavi, mira
i prijateljstva gdje svaki je čovjek ravnopravan, bio bogat ili siromašan, bio
star ili mlad. Čovjek treba da razvija zajedništvo bez ozbira na vjeru, naciju
i boju.
Prigrliti
se trebaju i crnci i bijelci, mali i veliki, da sa svih strana odzvanjaju pjesme
ljubavi i mira. Kad čovjek spozna pravu ljepotu mira, prihvati da svi smo
jednaki, poštuje tuđa i uvažava svoja prava, tek tada sva zla, ratovi i bol će nestati. Čovjek treba živjeti kao
golub bijeli raširenih krila koja
lepršaju u oblacima modrim, sretna jer su slobodna i što imaju osigurana svoja prava,
ona ljudska. Savršeni mir i
život pravedan možda neki čovjek i ostvari, ali kada postigne taj sklad on ne
smije zaboraviti da negdje na drugoj strani svijeta postoji neko kome pomoć je
potrebna, neki čovjek ili dijete koje jeca u bijedi, guši se u suzama i
nemilosti teška i surova života. Treba razmišljati i o takvima, o žrtvama
ratova, na djecu koja su izgubila svoje najbliže, na one koji su morali
napustiti svoje domove, djetinjstvo, ljubav i zemlju, a sve zbog neslaganja,
konflikta ili nesporazuma ljudskog društva. Kada dovoljno razmislimo o njima i
njihovim sudbinama, tek onda ćemo shvatiti koliko smo zapravo sretni što imamo krov nad
glavom, hljeb u rukama i nismo ničija žrtva niti rob. Ponekad su i sitnice
dovoljne za sreću, ali kada mira više ne
bude i kad ljudska prava su uništena, tada sve je izgubljeno dovijeka,
trajno bez povratka za sva vremena, vremena buduća. Put ka demokratiji, težnja
ka miru i poštovanju ljudskih prava i sloboda, dug je i naporan, ali na tom
putu prepunom trnja i prepeka čovjek mora ustrajati i izdržati do kraja bez predanosti. Da imamo bolji i ljepši svijet, svijet mira i slobode
moguće je onoliko, koliko čovjek je spreman sebe dati ka ispunjenju tih ciljeva. Moj glas za ljudska
prava i mir možda će čuti neko. Moju poruku za mir u svijetu, za jednaka prava
tvoja i moja nekom će pouka biti, a nekom samo glas što odjekuje visinama
nepreglednim, visinama nebeskim i odlaze u zaborav. Ali, vjerujem da dobrih
ima, kome stihovi mira, sloboda i pravo biti će prioritet u životu i
nepredvidljivoj budućnosti. Mladost i
starost na vjernost se treba kleti da budućnost i život svima bude dobar, pravedan i lijep, jer ako dobro želiš
sebi, ti čovječe želi to i drugom. Ti vjeruj da dobro se dobrim vraća i dobro
uvijek nakon mukotrpne borbe će slaviti pobjedu
nad zlom, nepravdom i ljudskom nehumanošću.
Zlatka Plakalo
JU Poljoprivredna i medicinska škola, Brčko
Tekst je nastao u sklopu
konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir" koji
implementira Mreža za izgradnju mira.
Nema komentara:
Objavi komentar