Pretvorimo snove u stvarnost
(Moj glas za ljudska prava i mir)
(Moj glas za ljudska prava i mir)
Jedno se jutro probudim i shvatim
da sam postao manji čovjek. Razmišljam, svo vrijeme razmišljam o tome. Znam i
siguran sam da je to naopako i neprirodno. Ali znam to uzalud. Uzalud je moje
razmišljanje i pojedinačna i individualna borba da živim baš onako kao što žive
svi ostali ljudi. Da li ja to nisam kao ostali? Ili me je stigla neka kazna
koju nisu odslužili moji preci? Ja to ne znam, i ne želim da znam, ja hoću samo
da živim i smijem se! Najveći i najgori osjećaj u životu je osjećaj manje
vrijednosti. Mnogo je toga objedinjeno u ovom jednom: bol, patnja, gorčina,
jaz, suza… Uvijek sam smatrao da nije grijeh suzu pustiti, grijeh je tu suzu
izazvati. Tako su me naučili. To su me naučili oni koji sada pate sa mnom, iako
znam da su me dobrome učili!
Samo se probudim i shvatim da je
svijet počeo da krši temelje svog postojanja. Sve to zbog nekog koji misli da
tako treba da bude, i onih koji iza njega stoje i podržavaju ga i mole da
nastavi tako! I zbog vas koji ste stajali ispred njega, pa ste mu pali na
koljena i savili pod plaštom rata, terora, segregacije i uništavanja svega
dobroga! Svi smo mi krivi! Krivi smo jer šutimo i dozvoljavamo da na nama i nad
nama igraju igranke oni koji ne mogu ni da nas gledaju od silne mržnje. Mi opet
šutimo! Samo se pitam do kada ćemo da šutimo svi ovako zajedno? Možda opet do
onog trenutka kada će ta šutnja prerasti u plač, proljevanje poštene i časne
krvi, gubljenje svog ognjišta i identiteta. Znam, evo već nekoliko godina, da
ja ne mogu voditi svoju domovinu. Moj otac i mnogi drugi očevi koji život
položiše za tu istu nam domovinu borili su se za to da njihovi sinovi ne mogu
biti vođe ove države? Da li nas je stid da postavljamo ovo pitanje sebi? Hoćemo
li to iznevjeriti hrabrost bosanskog čovjeka i prepustiti sve zaboravu?
Zaboraviti nešto, najveća je greška ljudskog roda, ali sjetimo se mi svega.
Takve stvari nam se opet dese, samo postane bolno to sjećanje. Boli i
razmišljanje o svemu ovome. O cijeloj situaciji. Što više razmišljam, sve više
uviđam neke nove podjele, nove greške. Dijele nas po svakoj mogućoj osnovi. Da
li smo konstitutivni ili nismo, da li smo veliki ili maleni, da li smo pametni
ili glupi, da li vjerujemo u Boga ili ne vjerujemo, da li više volimo sunce pa
nam je koža tako malo tamnija ili više volimo bjelinu zime, da li hodamo brzo
ili lagano, da li više volimo ovoga ili onoga, jesmo li “pozelenili” ili smo se
“zacrvenili”… Možeš mislit’, sve neke privilegije. Toliko govorimo o nevažnim
stvarima da smo zaboravili da smo samo ljudi. Postalo nam je bitnije da sve
cijelo podijelimo, nego da gradimo ovo što imamo od onog što imamo. A imamo
mnogo toga. Poslije ovoliko razmišljanja pitam se ko sam to ja? Ja sam, naime, svaka
nepravda koja se dešava čovjeku. Ja sam i onaj kojeg mnogi ne žele vidjeti kako
koračam svojim putem na ovoj planeti. Ja sam i savijest cijelom ljudskom
čovječanstvu i neću da se udaljim sa tog mjesta sve dok razum ne postane zdrav.
Ja sam i svaka ona zabrana koju uvedoše da bi napakostili onome koji želi da
živi sa svim svojim pravima. Ja sam i mnogo više od ovoga, ali jedna stvar
nikada neću biti. Nikada neću biti onaj koji će gledati svojim očima nepravdu i
okretati glavu od onog što je vidio praveći se da se ništa nije desilo.
Sve mi mogu zabraniti i oduzeti,
ali jednu stvar nikada! Nikada mi neće moći zabraniti da sanjam. Sanjam o onome
što želim vidjeti sutra, bolje sutra. Sanjam o tome da sve glave mogu živjeti
zajedno i da nijedna glava neće biti iznad druge. Sanjam da će zdrav razum
vladati svijetom. Mislim da je vrijeme da svoje snove počnemo pretvarati u
stvarnost. Ali samo zajedno. Zajedno ustanimo i počnimo da se borimo i jedino
tako ćemo pobjediti. Sreća je kada radimo stvari koje druge ljude čine sretnim.
Idemo to svi raditi i uspjeh nam je osiguran!
Faris Hazić
Prva gimnazija Zenica
Tekst je nastao u sklopu
konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir" koji
implementira Mreža za izgradnju mira.
Nema komentara:
Objavi komentar