Ljudska prava

“Ljudska prava”

Ljudska prava? Šta je to?  Da li to zaista u većini zemalja uopće postoji? Svakodnevno se postavljaju pitanja, ali nažalost nemamo tako jasne odgovore. Neka prava počinju od prvobitnih životnih zajednica u kojima su ljudi živjeli. Pravo, kako mi znamo  je nešto što se veže za sud, gdje ljudi odgovaraju za svoje postupke ili potvrđuju svoju nevinost. U kamenom dobu to nije bilo primjetno, jer su ljudi bili još uvijek neobrazovani i nisu mogli tako sigurno odlučivati o nečijoj sudbini, ali su se na neki način kažnjavali one koji su uradili nešto protiv volje onih koji su bili tu kao znak moralnog i donekle pravednog suda.

Razvojem čovječanstva i obrazovanja formiraju se neki sudovi koji su bili uređeni da rade po nekom zakonu. Iz povijesti su nam poznati  stari sudovi- poznajemo rimski sud kao jedan od najstarijih, rimsko pravo koje je bilo i ostalo najpravilnije napisano pravno pismo po kojem se ravnaju svi sudovi i danas u svijetu. Ali ima i jedna značajka koja nam „bode“ oči, to su  smrtne kazne koje su prisutne u pravosuđu i danas u nekim anarhijama. Kroz povijest smo učili kako su se vršila suđenja i presude i kakve su one bile. Svi znamo one legendarne  lomače koje su bile neizostavni dio svake države ili vladavine. Mnogi su bili pogubljivani na lomačama; svi oni koji su u nekom dijelu nametnute pravde i prava zgriješili.

Zašto se ljudska prava sve više gube, nestaju? Da li su ikada postojala u formi u kojoj želimo da postoje, mi, borci za ljudska prava?

Svi su pod stresom, žive užurbano, bez potrebe i veoma lahko postanu kao tempirana bomba koja bi mogla svakog časa eksplodirati. Mi, kao pojedinci u savremenom svijetu možemo se suprostaviti takvom načinu života i postaviti svoje kriterije koji će biti prihvatljivi, barem da promijenimo svoj način života kojim živimo i da pokušamo mlade usmjeriti na „pravi“ put, pokazati im šta je prava vrijednost ovoga doba. Ljubav među ljudima se ne pokazuje nasiljem nego baš suprotno -nježnošću i pažnjom. Potrebno je pokazati mladima šta to znači mladost i pokazati im kako se u mladosti živi i prave vrijednosti iskazuju na prave načine.Sanjam o vremenu i periodu i državi gdje su svi ravnopravni i gdje je ljudsko pravo zaista vrijednije od zlata, ali nažalost sada u ovom dobu u kojem živimo postavlja se pitanje: „Da li ljudsko pravo na mir  izumire poput neke rijetke životinje, hoće li imati iko snage da ga oživi i vrati na onaj nivo na kojem je bilo ranije?“

Vjerujem da svijet ljudskih prava može izmijeniti jedna imenica sa pet slova-riječ.

Riječ koja dolazi iz ljudskih usta zna biti izvor utjehe, ljubavi i pomoći drugom čovjeku, može razveseliti tužnoga i usrećiti nesretnoga, ali zna biti i otrovana , može stvoriti kap koja će napuniti nečiji kalež sudbinske gorčine. A sve to opet dolazi iz srca. Kao i iz srca koje prima riječ, koliko razumije ono što mu je upućeno. Nekad i naopaka, ružna riječ može zapravo značiti dragost, a lijepa riječ biti samo lažni paravan za zlo, mržnju i druge boleštine srca. Čovjek je društveno biće koje se sa svim svojim vrlinama i manama prilagođava okruženju na najbolji način  I onako kako najbolje zna. Prave vrijednosti i mjerila čovjeka ogledaju se u njegovim osjećanjima, željama, ambicijama, zapažanjima.

Zato je moj svijet ljudskih prava pravo na riječ, pravilno i u pravo vrijeme izrečenu, jer vjerujem da je ona najveći otrov ili lijek za sve sadašnje ratove, skrivene želje, ljudske moći i nemoći.

Ali šta možemo zaključiti?  Ima li pravde za mir, moj glas i razum kažu sljedeće. Svi smo  smrtnici  i nas  će Božija kazna ili nagrada kad-tad stići. Dovoljna je pravednost da smo svi smrtni, tu smo svi jednaki. I kadije, i sudije, ali i onaj puki siromah koji umre ispod trešnjinog drveta.

Kraj ću završiti citatom iz romana Derviš i smrt:  "Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kažu."  

I kada kažemo, ili ne kažemo mi smo samo varljiva sjenka prolaznosti...

Zato, borimo se za pravo svakog čovjeka, svakog živog bića na Zemlji, jer će nam se to kad-tad vratiti.

Dovoljan je i osmijeh jednog slučajnog prolaznika kojemu smo dali ljudsko pravo da se bezbrižno smiješi...

Velid Tinjak,

Prva gimnazija Sarajevo 

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.