Oprostiti ćeš mi...

Oprostiti ćeš mi...

Oprostiti ćeš mi zaboravljenog Disa
između dva tri reda kanabisa,
zatrpati ćeš nam puteve nepređene,
tamo gdje su časti ostale nepovređene.

Oprosti mi izgubljenog najdražeg pjesnika,
stvarnost krila ne šminka
Ako preživimo, smrt nam je lozinka,
potrudi se da nam skrovište nema hodnika

Zatrovalo jezgro svoje jame jaz
da bi jedno nebo sačuvalo laž
Znam da već znaš
da nijedno jutro neće rodit' nas

Oprostiti ćeš mi neispričanu priču o "Djevojci iz voza"
dva-put sam je pročitala u dahu
Zbog lošeg vina strada loza,
nevinog roda podređena strahu.

Puteva tvojih da sam hodočasnik nijemi
ti bi hodočašće proglasio grijehom
Zato smo u vrtlogu izgubljeni,
zamotani bezzvučnim smjehom

Oprostićeš mi i tri Antićeva stiha u džepu poderanom
iz koga sam ti jednom šapnula nešto važno
Mi smo se sreli nenadano,
sreli smo se snažno...

Oprostiti ćeš mi poglede zamućene novim vidicima
u šarenoj traci našeg beznađa
Zarobljen let orla u hladnim kricima
velike vatre nikad ne rađa.

I sve ćeš mi oprostiti nemilo
što nije nikad ni bilo
I Kočića i Dučića
I Jesenjinovu kučku sa sedam mrtvih kučića

I sve pjesme neopjevane,
i oduzeto nedostajanje
I snove nedosanjane
kao sve njih, ne sanjaj me.

Oprostiti ćeš mi tugu
iznad gnijezda
jedno nebo bez zvijezda
Oprostiti ćeš mi prugu...

Al' oprostit' ti neću
unaprijed zapaljenu svijeću
na grobu našem
gdje i danas ljubav plače.

Svetlana Pejić