Moj glas za ljudska prava i mir
Teško je izgovoriti
bilo koju riječ, koja bi mogla, u ovom slučaju imati bilo kakvo značenje. Ili
pak, potruditi se uz najbolju namjeru, bez cilja da bilo kome napakostim, reći
nešto što će učiniti prošlost poukom za sve sadašnje i buduće generacije.
Poklanjam svoj
gest vremenu koje ne možemo vratiti ovim skromnim izlaganjem. Upućujem
najiskreniju molitvu, žaljenje, svojih šezdeset sekundi tišine onima koji su
izgubili živote, a historiji ću reći hvala koliko god ona imala tužnu ili
sretnu priču za nas koji ostajemo nakon ispričanog. Ona je podsjetnik, u
konačnici jedna velika opomena koja nas podučava tome da ne dozvolimo da se
ponovi nešto slično posljednjim ratovima, vođeni krajnje nehumanim poduhvatima,
pod okriljem onih koji su sprovodili svoje pokvarene namjere u djelo. Mnogi su
osjetili puni intenzitet okrutnosti istih, te ne smijemo, iz poštovanja, i
osnovnih ljudskih načela, preći preko njihovih patnji, prepustiti se carstvu
zaborava. Dužnost moje generacije je da pošalje jasnu poruku svijetu, da se eho
tih glasova čuje daleko u budućnost. Poruku koja kazuje da je zlo nešto što ne
zastarijeva, ali se redovno modificira shodno s vremenom u kojem živimo. Ne
zato što joj je to obaveza koju su joj poslijeratne godine ostavile u amanet,
to je dostojanstvo i odraz razumnosti koje pored refleksije posljedica i
emocija mora zadržati.
Počinjem ovo
zarad sebe, moje budućnosti, budućnosti mlađih i nadolazećih generacija.
Posebice onih koji su imali sreće ne doživjeti nepravdu. Ja stojim u prvim
redovima takvih.
Prošlo stoljeće,
poglavlje je obilježeno velikim neprilikama koje su za primarni cilj uzele to
da napakoste čovječanstvu. Poznato je
koliko su otkrića na poljima prirodnih nauka iskorištena protiv prirode koja je
dovedena na prag kolpsa, dok s druge strane stoji zapanjujuć broj nedužnih
ljudi koji su vlastitim životima platili pohlepne želje pojedinaca. Susrećemo
se sa još gorom pojavom. Obilježava se buđenje neograničene vladavine.
Takozvanom diktaturom u obliku nacizma, fašizma, militarizma, apsolutizma,
nazovite kako hoćete. No svima je zajedničko to što se na čelu nalazi neko ko
se u najmanju ruku može nazvati zločincem, neko ko vođen svojim vlastitim
idealima odlučuje budućnost drugih. S kojim pravom?
Smjelo je samo upustiti
se pričati o broju stradalih. Rečeno je da slika govori preko hiljadu riječi. Ako
ćemo prepustiti slici da priča, pogledajmo poljane grobova. Oni tu stoje
godinama, pokorno, nenametljivo, tiho šapućući o strahotama vremena ispisanog i
danas nama poznatog kao historija.
Istina je
sljedeća. Moć pamćenja daleko je manja od moći zaborava. Pamćenju je ništa
drugo, nego sam zaborav porok, što je ništavno po samu ljudsku prirodu koju
karakteristiše neidealnost. Sasvim je jasno, da pored rata, druga strahota
čovječanstva je zaborav. Dok god je broj onih koji ne žele znati ništa o
prošlosti slijepo gledajući u budućnost, ipak u većini; poražavajuće je, ali je
činjenica da će se historija ponavljati.
Nedovoljna je
zemaljska pravda za učinjeno. Uzimam pravo da kažem da je jadna, ništavna.
Toliko toga se moglo spriječiti na vrijeme, stati u kraj narušavanju osnovnih
ljudskih prava, ali prije svega mira.
Prošlost ne možemo povratiti, te zaustaviti vrijeme
kada je sve pošlo po zlu. Ko zna koliko unazad bi bilo potrebno otići i
uhvatiti prvu nit ljudske zlobe, uhvatiti je, zavezati je i ne dozvoliti da se
prožme kroz naše postojanje.
Toliko je malo
toga u našoj moći. Ne možemo prekinuti tišinu koja je zavladala u razrušenim
domovima, taj prepoznatljivi i najjači vrisak, jecaj, vapaj slomljenih ognjišta
ka očekivanoj, sretnoj budućnosti. Ne možemo prepoznati kada drugog zaboli
duša, jer je drugačiji. Pukne grom, zemlja odjekuje. Slomi se čaša, prostoriju
ispuni jak ton, disonanca u miru. Pukne nečije srce, ne čuješ ništa.
Pozivam ljude na
malo ljudskosti, da se ponovo zabavimo onim što leži u biti našeg postojanja.
Pozivam ljude na uzajamno poštovanje, na bijeg od mržnje. Ono što ovaj svijet
čini lijepim jeste raznolikost. Nipošto se to ne smije uzeti kao osnov za
nepoštovanje i vrijeđanje ljudi. Jezik je najoštrije oružje koje lomi ljudskost
u nama na sasvim neznatne dijelove.
Možda je prekasno
pričati o kažnjavanju tvoraca fašizma, ali prepoznavanjem takvih danas i
njihovo pravovremeno sudsko zbrinjavanje može učiniti mnogo toga.
Nevini su
preuzeli najtežu kaznu, neuporedivo i daleko veću nego oni koji su krivi. Oni
će živjeti u prošlosti, često u uspomenama i godinama koje su došle nakon toga,
jer, one su obilježene najiskrenijim nadanjima koja su pretvorena u iluzije.
Koliko god bilo
teško, čovjek je biće koje se adaptira na bilo koju situaciju. Zahvaljujući tom
nesebičnom daru prirode, ljudska vrsta opstaje. Mi, ljudi, ta riječ koja staje
sva gordost ovoga svijeta, ne smijemo dozvoliti sebi da se naviknemo na
nečovječno ponašanje, ubijanje, masovno ubijanje, diskriminaciju, narušavanje
osnovnih ljudskih prava, mučenje, suze iznemoglih od gladi, patnje, tuge.
Potom, treba da
uvidimo i druge poduhvate koji ne dožive sudbinu velikih zločina, ali nose
ogroman teret za sobom koji pronalazi mjesto daleko poslije njegovog izvršenja..
Vjerovatno će
proći decenije, možda i vijekovi da shvatimo tu drugu stranu, koja u čovjeku
probudi nagon da naudi drugome, po bilo kojem osnovu. Da li je to zato što se
čovjek iz nekog razloga osjeti toliko ugroženim da postupa krajnje surovo? Šta
se to u čovjeku desi, pa da posegne za tim? I još mnoštvo pitanja čije odgovore
i dalje ne naziremo.
Priču o poruci
koju moja generacija ima mogućnost da pošalje svijetu nastavljam ovdje.
Ponajviše zato
što živimo u državi, multietničkoj, multikulturalnoj, gdje zvono crkve ne ometa
ezan džamije. Mjestu u kojem se nakon Drugog svjetloskog rata desio najveži
fašizam i nepravda. Dajem sebi za pravo reći da ovu poruku mora prepoznati
svaki čovjek i dati joj doprinos ka njenom ostvarenju.
Ona glasno kaže,
neka nam hrabrost bude znanje kojim ćemo se voditi kroz put pravde. Neka to
bude iskrica koja će pokrenuti nas i kompletan svijet. Hrabrost se zove ''Da
rata i nepravde ne bude!''. Nosimo teret zapečaćene budućnosti zajedno, dok je
ne ispravimo.
Zaista je naš dug
prema jednoj jedinoj domovini golem. Ali nipošto glavu dolje ne treba spustiti,
već je ponosno podignuti i napraviti prvi korak prema sutra uz podršku mira. Pa
ipak, na nama je izbor.
Dalila Ćorović,
Gimnazija Dobrinja
Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir" koji implementira Mreža za izgradnju mira.
Nema komentara:
Objavi komentar