MISLI PUTUJU

Misli putuju
Prostranstvima
Moga postojanja
Prođe pola
Životnoga vijeka
a samo jedna žena
Ona uvijek meni daleka.

Razilazimo se stalno
Po tim raskrsnicama života
Tražimo po izgubljenim peronima
Zaboravljenim mladosti cestama
Ljubimo oboje tuđe usne
U strancima tražimo sebe
Makar smo jedno biće
Greškom podijeljeno na dvije duše.

Lutamo tim praskozorjima
U cvijetna proljetna jutra
Opijeni mirisima strasti
A opet čežnje nijemo klize
Na licima nam ostaju suze
Kada u tami ostanemo sami
Razočarani i prevareni.

Misli putuju
Kao dim cigarete
Kroz otvoren prozor sobe
U susret tebi hrle
Moje te srce zove
Vrati mi se djevojčice.

Zagušljivost nijemosti me proganja
Kao tamni, pali anđeo
Brojim poraze i pobjede
Bitke, ratove i zablude
Olovni vojnici su umorni
Samo smrt crna plazi.

Misli putuju
kao svjedoci
U naručje jedne žene
Jer znam da i ona sanja mene
Vrijeme samo raspiruju vatre
Da sretnemo se što prije.

Čazma, 20. 04. 2015.

Predrag Babić

Iz četvrte zbirke; Iščeznuli smo u noći