Otkad znam za sebe učili su me da cijenim ljude, hranu na
svom stolu, prirodu čiji sam dio i sve ono što mi je rođenjem velikodušno dano.
Slušala sam, nisam razumjela. Dječije oči su naivne, ne razumiju, ne vide van
majčinog zagrljaja, ne slute loše. Porasla sam i riječi usađene duboko, oživile
su... Shvatila sam na grub način da život nije svugdje isti i da ovo nebo nema
za svakog plavu boju mira i pravde. Izgleda mi da iako smo mi ljudi po rođenju
jednaki nekima je ipak sloboda nepravedno oduzeta, drugima je ona izobilje koje
se kao i svaki poklon života ne cijeni dovoljno. Onome ko je ima, ne vidi je.
Onaj ko je nema vapi za njom. I zatvorenih očiju vidim osvjetljenu istinu, tugu
koju samo ljudi jedni drugima mogu tako bezdušno, neljudski nanijeti. Ti neljudski
ljudi. Otvorim oči i vidim svoje roditelje. Sjetim se onih koji ih nemaju.
Osjetim ljubav, bezbrižnost i svu lakoću svog života u slobodi koju ipak remete
bolne slike ljudi kod nas i širom svijeta kojima je oduzeto pravo živjeti po
svojoj volji. Kako to? Zar nismo jednaki bez obzira na vjeru, rasu, zemlju gdje
živimo, imovinu i sve što mislimo da nas razdvaja? Otkud, zašto ratovi, kolone
nesretnika u bijegu, nemiri, mržnje, glad, ubijanja, mučenja na ovim izmučenim
prostorima i širom svijeta? Ima li nas dovoljno koji postavljamo iskreno ova
pitanja? Šta bih voljela? Da sva rješenja gledamo kroz početak. Često budna
sanjam. Zatvorim oči i svijet postane ispeglan pravdom i mirom. Vidim svoju
učionicu u kojoj učenici imaju časove, radionice iz kulture i ponašanja. Vode se
rasprave na razne teme: - Zašto nas vjere razdvajaju umjesto da nas zbližavaju
i obogaćuju -, - Koje osobine kod ljudi treba cijeniti?- , - Kakvi ljudi
gledaju druge ljude isključivo kroz novac?- , Kako razumjeti druge koji su
različiti po načinu života ili tjelesnim nedostacima?- , - Kako sve pomoći ljudima
kojima je potrebno? -, -Šta je solidarnost?-, -Kome šteti mržnja?-, -Zavist?-,
-Pohlepa?-, -Kukavičluk nasilnih?-, -Primjeri humanosti?, -Šta nam treba biti
uzor, a šta ne?-. Mogla bih u nedogled...A tek mediji? Zašto nas uvlače u neke
svoje ratove, zašto ne postoji više obrazovnih emisija koja se tiču pitanja
koja sam navela za djecu, odrasle , mlade, stare. Šta mi se ne sviđa? Ne sviđa
mi se kako se mnogi moji vršnjaci danas ponašaju, razmaženo, bahato,
neodgovorno. Uostalom kao i većina odraslih. Ponekad se desi da neki nastavnik
to podržava. Kakvu nam to poruku šalju? Za koga je to rezervisan ugledan život?
I tako mali prerastaju u veće probleme. Djeca odrastaju u odrasle. Sutra će nas
biti mnogo nenaučenih, nesposobnih da volimo i poštujemo, samoživi, drski,
hladni , skloni svim diskriminacijama. A neki će biti pušteni da budu opasni.
Šta osjećam i znam? Znam da o politici ne znam ništa, ali su moji osjećaji kao
dugačke antene, visoko izvučene i jako osjetljive. Često su ta osjećanja bolna
i puna razočarenja zbog nepravde koja se često i nagrađuje. Kakve su to poruke
društva? Šta su me učili moji roditelji? Učili su me da ne osuđujem bez pravih
razloga, da ne gledam sa visine na poštene ljude, da ne mrzim, ne vrijeđam, da
ne otimam, da ne gazim, da kažem hvala, molim vas, izvinite.Hoću li se vremenom
pod pritiskom navići na loše, morati uklopiti ili će se naći rješenja koja će
ispraviti ono loše u nama. Nešto što će razmrsiti ovu zbrku gdje je loše
postalo dobro, a kulturno ponašanje smiješno i zaostalo. Ne zaboravite svi,
djeca uče u kući, na ulici, u školi, kroz medije. Jesmo li tako nemoćni kako
izgledamo? Koliko moj ili drugi glasovi koji pozivaju na pravdu i jednakost za
sve dobre ljude svijeta vrijede? Dopiru li? Glas po glas, kap po kap, potok,
rijeka , more. Sila koja može pokrenuti, promijeniti. Tamo gdje je ljubav i
razumjevanje čovjeka prema čovjeku tu sigurno caruje glas koji priziva mir i
jednakost. Budimo ljudi, ne činimo ono što ne želimo da nam čine, pustimo
svakog da sija svojom svjetlošću. Naučimo da zatvorimo oči i uđemo u kožu onog
ko pati. Razumimo. Pokušajmo. Moj glas sam je nejak, on traži da se veže za
druge, iste. Neka naši zajednički glasovi budu jeka za ljudska prava i mir!
Ana Maria Slijepčević
Tekst je nastao u sklopu
konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir" koji
implementira Mreža za izgradnju mira.
Nema komentara:
Objavi komentar