petak, 16. rujna 2016.

Cijenimo sve što nam je velikodušno dano


Otkad znam za sebe učili su me da cijenim ljude, hranu na svom stolu, prirodu čiji sam dio i sve ono što mi je rođenjem velikodušno dano.

Slušala sam, nisam razumjela. Dječije oči su naivne, ne razumiju, ne vide van majčinog zagrljaja, ne slute loše. Porasla sam i riječi usađene duboko, oživile su... Shvatila sam na grub način da život nije svugdje isti i da ovo nebo nema za svakog plavu boju mira i pravde. Izgleda mi da iako smo mi ljudi po rođenju jednaki nekima je ipak sloboda nepravedno oduzeta, drugima je ona izobilje koje se kao i svaki poklon života ne cijeni dovoljno. Onome ko je ima, ne vidi je. Onaj ko je nema vapi za njom. I zatvorenih očiju vidim osvjetljenu istinu, tugu koju samo ljudi jedni drugima mogu tako bezdušno, neljudski nanijeti. Ti neljudski ljudi. Otvorim oči i vidim svoje roditelje. Sjetim se onih koji ih nemaju. Osjetim ljubav, bezbrižnost i svu lakoću svog života u slobodi koju ipak remete bolne slike ljudi kod nas i širom svijeta kojima je oduzeto pravo živjeti po svojoj volji. Kako to? Zar nismo jednaki bez obzira na vjeru, rasu, zemlju gdje živimo, imovinu i sve što mislimo da nas razdvaja? Otkud, zašto ratovi, kolone nesretnika u bijegu, nemiri, mržnje, glad, ubijanja, mučenja na ovim izmučenim prostorima i širom svijeta? Ima li nas dovoljno koji postavljamo iskreno ova pitanja? Šta bih voljela? Da sva rješenja gledamo kroz početak. Često budna sanjam. Zatvorim oči i svijet postane ispeglan pravdom i mirom. Vidim svoju učionicu u kojoj učenici imaju časove, radionice iz kulture i ponašanja. Vode se rasprave na razne teme: - Zašto nas vjere razdvajaju umjesto da nas zbližavaju i obogaćuju -, - Koje osobine kod ljudi treba cijeniti?- , - Kakvi ljudi gledaju druge ljude isključivo kroz novac?- , Kako razumjeti druge koji su različiti po načinu života ili tjelesnim nedostacima?- , - Kako sve pomoći ljudima kojima je potrebno? -, -Šta je solidarnost?-, -Kome šteti mržnja?-, -Zavist?-, -Pohlepa?-, -Kukavičluk nasilnih?-, -Primjeri humanosti?, -Šta nam treba biti uzor, a šta ne?-. Mogla bih u nedogled...A tek mediji? Zašto nas uvlače u neke svoje ratove, zašto ne postoji više obrazovnih emisija koja se tiču pitanja koja sam navela za djecu, odrasle , mlade, stare. Šta mi se ne sviđa? Ne sviđa mi se kako se mnogi moji vršnjaci danas ponašaju, razmaženo, bahato, neodgovorno. Uostalom kao i većina odraslih. Ponekad se desi da neki nastavnik to podržava. Kakvu nam to poruku šalju? Za koga je to rezervisan ugledan život? I tako mali prerastaju u veće probleme. Djeca odrastaju u odrasle. Sutra će nas biti mnogo nenaučenih, nesposobnih da volimo i poštujemo, samoživi, drski, hladni , skloni svim diskriminacijama. A neki će biti pušteni da budu opasni. Šta osjećam i znam? Znam da o politici ne znam ništa, ali su moji osjećaji kao dugačke antene, visoko izvučene i jako osjetljive. Često su ta osjećanja bolna i puna razočarenja zbog nepravde koja se često i nagrađuje. Kakve su to poruke društva? Šta su me učili moji roditelji? Učili su me da ne osuđujem bez pravih razloga, da ne gledam sa visine na poštene ljude, da ne mrzim, ne vrijeđam, da ne otimam, da ne gazim, da kažem hvala, molim vas, izvinite.Hoću li se vremenom pod pritiskom navići na loše, morati uklopiti ili će se naći rješenja koja će ispraviti ono loše u nama. Nešto što će razmrsiti ovu zbrku gdje je loše postalo dobro, a kulturno ponašanje smiješno i zaostalo. Ne zaboravite svi, djeca uče u kući, na ulici, u školi, kroz medije. Jesmo li tako nemoćni kako izgledamo? Koliko moj ili drugi glasovi koji pozivaju na pravdu i jednakost za sve dobre ljude svijeta vrijede? Dopiru li? Glas po glas, kap po kap, potok, rijeka , more. Sila koja može pokrenuti, promijeniti. Tamo gdje je ljubav i razumjevanje čovjeka prema čovjeku tu sigurno caruje glas koji priziva mir i jednakost. Budimo ljudi, ne činimo ono što ne želimo da nam čine, pustimo svakog da sija svojom svjetlošću. Naučimo da zatvorimo oči i uđemo u kožu onog ko pati. Razumimo. Pokušajmo. Moj glas sam je nejak, on traži da se veže za druge, iste. Neka naši zajednički glasovi budu jeka za ljudska prava i mir!


Ana Maria Slijepčević

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

Nema komentara:

Objavi komentar