Vještica

Obzirom na univerzalnost poruke koju šaljem, moje ime i nije bitno u cijeloj priči, stoga se neću ni predstaviti. Nisam naročit majstor u zaokupljenosti suprotnim spolom, mada nemam nijedan pošten razlog da bježim od toga.

Crn, visok, po par komplimenata upućenih od  mjerodavnih individualaca (individualki), usudio bih se reći, poprilično zgodan. Fudbal, teretana, te ostale stvari suvereno označene etiketom muškog hormona, sve dok...

Smeđa kosa, ukalupljena u sveukupnost tog nadolazećeg dejavu-a. Boju očiju zbog propisne daljine nisam uspio odgonetnuti, ali to i nije bilo toliko bitno. U tih sto sedamdeset i nekoliko centimetara smjestio sam sve odsanjane kalupe idealne djevojke. Na listi prioriteta sada se našla nemuška stvar. Ljubav.

Iako ne baš iskusan, samouvjereno ustvrdih: - Osvojit ću je!

Tih dana popodnevi su bili znatno olakšani, obzirom da je lijepo vrijeme učinilo svoje, a terase lokala bile sigurna karta na koju sam igrao. Par dobro izbalansiranih, mačo paradiranja bit će sasvim dovoljno za prvi dojam.

Kako ništa ne prepuštam slučaju i obzirom da je gospođica kodnog imena 'Ljubav' odlučila načiniti od mene još jednog Balaševića, nikad pročitane lektire za vrijeme (ne tako davno završene) srednje nadoknadio sam literaturom časopisa o idealnim frajerima. Ono što tražim je znak odobravanja za prvi 'ulet.'

Pustio sam vrijeme da obavi ono što mora. I drugarice. Odlično usmjerenim pogledom gađao sam sto kojeg već po rutini znam napamet. 'Ljubav,' plavokosa Mona Liza iritirajućeg stava, simpatična buca sa smiješnim aparatićem i, zakleo bih se, blijeda polusestra Tine Tarner. Po par komešanja i susreta pogledima, izgledalo je da plan uspijeva. Pričaju o meni.

Noćne izlaske sam podređivao slučajnim susretima 'face to face,' obzirom da su bili poprilično izvodivi, zbog surovo siromašne geografije naše vukojebine.

Uputio bih osmijeh. Jednom. Dvaput.

Treći put se desilo. Nepomičan i zaustavljenog daha, davao sam sve od sebe da inače glupavu ekspresiju smijeha dovedem do perfekcije u ovakvim situacijama. Na nekih deset metara udaljenosti, sručila je blagi ton osmijeha u mom pravcu. Ne preferiram travu, ali djelovanje identično njenom ovog puta nisam mogao izbjeći. Letio sam...

Oporavak je trajao desetak minuta, koliko mi je trebalo za rezime prethodne scene u glavi. To je to. Noć je još mlada i podređena uspjehu. Znao sam da imam nevjerovatno veliku šansu pretvoriti dvomjesečno taktiziranje u ostvarenje sna.

Gužva je i njen sto je ponovo okupiran. Nije važno. Nakon dvije rečenice, neće nam ni trebati. Prilazim. Na dva koraka od prve riječi nonšalantno prolazim rukom kroz kosu. Zastajem. Srce je van okvira normale utvrđene medicinom.

-Mislim da je konačno red da se i zvanično upoznamo, odlučno rekoh ne gubeći dozu tople romantike u svom nastupu.

Filmski se okrenu, istovremeno me sagledavajući od glave do pete.

-Izvini, ko si ti?

Mašta je vještica.

Mujo Adžemović