Zastala sam na ulici.
Bilo je premalo vremena
i previše sati koji pamte se.
Nisam osjećala nimalo sebe
dok sivi zidovi još uvijek
točkama, linijama, krhotinama
ranjavaju poglede naše nemoći.
Rane su velike rupe,
crne.
Tragovi neba, počeci snova
kriju iza oka
neizbrisive sate,
one prokleto napredne i potpuno bolesne
s datumima, smrtima i dahom očaja.
Stojim na ulici.
Srce mi kuca u ritmu sata,
po melodiji
nota
ranjenih kuća.
Slušam riječi kojima te volim,
poput pljuska su
na mome licu,
vječne kiše u tebi,
suze po Petrinji.
Lana
Sučec
Nema komentara:
Objavi komentar