Lica izbjeglica

Svaki čovjek na svijetu ima svoje probleme koji su samo njemu najveći i najbitniji. Nekome je problem to što mora svako jutro ustati rano i spremiti se za školu, dok je nekome problem kako ubijediti majku da mu kupi onaj crveni, skupi automobil koji danima posmatra u izlogu. I sedmogodišnji Arslan je nekada imao iste probleme. Nekada. Danas je njegova želja da svako jutro ustaje rano i da sa svojim prijateljima ide ponovo u školu. Njegova želja je da se jednoga dana ponovo vrati u svoj grad, u maleni ali topli dom i da se ponovo igra svojim starim igračkama. Njegovi nekadašnji problemi danas su njegove nedostižne želje. Škola mu je srušena kada je pala granata na nju, njegov dom je uništen i sve što je imao morao je ostaviti i krenuti u neki bolji svijet, jer ovaj njegov je postao jako loš i zao. Iako njegovo ime Arslan u prevodu znači heroj, junak, on se  sve više osjećao kao neka kukavica dok se držao za majčinu suknju i koračao sa svojim zemljacima kroz mračnu i hladnu šumu.

 Da ga upitate ne bi vam znao reći koliko dana pješače kroz šumu, možda četiri ili pet, ne zna. U školi je tek počeo učiti brojeve, ali kako je njegova škola izbrisana sa lica zemlje, Arslan nije uspio naučiti brojati. Obećao je sam sebi da će kada dođe u taj bolji svijet prvo naučiti brojati i tada će znati izračunati koliko je dana, sati i minuta prošlo otkako je posljednji put vidio svoga oca i brata. Arslan se bojažljivo okreće oko sebe i posmatra lica ljudi koja danima zajedno sa njim i njegovom majkom koračaju ka boljoj budućnosti. Sve što može da vidi na tim licima je umor, gorčina i bol. Podiže glavi i posmatra ženu koja korača pored njega. 

Lice joj je blijedo i otupljelo od bola i plača. U naručju čvrsto drži bebu, kao da se boji da joj i to rat ne ukrade. Sa njegove desne strane, olovnim koracima vuče se čovjek od nekih sedamdesetak godina. Bosih i krvavih nogu, u taknoj i poderanoj košulji, iako je decembar mjesec. Da li od hladnoće ili straha njegova brada je lagano podrhtavala. Na licu su mu bile urezane duboke bore, a pogled mu je bio prazan i izgubljen negdje u daljinu. Jedino što je ovaj čovjek imao, a to je čvrsta volja za životom. Iako se spoticao na korijenje od drveća, svaki put bi ustajao i odlučno koračao dalje. Čvrsto držeći majčinu suknju Arslan se okreće da vidi ko je iza njega. Sve što može vidjeti jeste bol i gorčina. Sva ta lica koja umorno koračaju jedno iza drugog su prazna, zaleđena i zamrla. Jedina emocija koja se jasno iscrtava na svakom licu jeste bol. Rat ima je sve oteo, ubio i uništio. Ostalo im je ovo tijelo koje se kao robot usporeno kreće. Opijen bolom i slikom koju vidi ispred i iza sebe Arslan slučajno ispušta majčinu suknju i spotiče se o kamen. "Arslane, čvrsto se drži za mene i gledaj malo ispred sebe", oštro mu reče majka dižući ga sa puta. Htio je upitati majku zašto je ostavila njegovog mlađeg brata, htio je da mu objasni šta znači to biti mrtav, kako to da se brat utopio, zašto su ga zakopali tamo negdje na nekoj livadi i ostavili samog. 

Htio je upitati da li je njegovog brata sada strah. Majka ga je samo pogledala umornim očima i kao da mu je pogledom rekla da je ništa ne pita, da je ne podsjeća na njenu bol. Arslan je pognute glave nastavio koračati i postavljao sam sebi sva ta pitanja na koja nije znao odgovor, nije znao i nije razumio. Jedino što je mogao razumjeti jeste majčin bolni pogled i majčina tuga koju nosi na duši. Čvrsto stišće majčinu suknju želeći joj dati do znanja da nije sama, da ima njega, hrabrog Arslana. Osjeća umor, veliku umor. Kada se spotaknuo o kamen izgubio je svoju desnu cipelu. Hladnoća mu polako steže nožne prste, ali on to podnosi hrabro ne želeći da majku rastuži još više. U daljinu se naziru svjetla nekog grada. Konačno su izašli iz mračne i hladne šume. Na ulazu u grad ima puno ljudi koji su kao i oni danima pješačili kroz šumu. Arslan je čuo od nekog čovjeka da ih zovu izbjeglice. Nije znao značenje te riječi, do sada je nikada prije nije čuo. Bilo mu je malo nejasno odakle se ta riječ stvorila, kako to da je do sada nije čuo i ko su te izbjeglice. Nije mu zvučala lijepo ali se duboko u sebi nadao da ima lijepo značenje. Prilaze im ljudi u crvenim prslucima i nude hranu i piće. Ima ih puno i svi su blijedih lica, nisu kao oni tamnoputi. Arslan je sumnjičavo zagledao blijedolike ljude, ali najčudnije mu je bilo kada su progovorili na nekom nepoznatom jeziku. Slušao ih je ali nije mogao da razumije niti jednu jedinu jedinu riječ. "Šta je sada ovo, pa zar postoje ljudi koji ne pričaju kao mi?!" začuđeno je sam sebi postavio pitanje. Tek tada je shvatio kolika je on neznalica da u svojih sedam godina života još nije naučio brojati, da ne razumije riječi smrt i izbjeglica i da ne razumije strani jezik kojim pričaju ovi blijedi ljudi u crvenim prslucima. Dok ih je tako začuđeno odmjeravao prilazi mu jedan mladić u crvenom prsluku i daje mu čokoladu. Arslan ga sa ne povjerenjem pogleda i sakriva se iza majke. Kada mu je majka rekla da slobodno uzme čokoladu, da im ti ljudi ne žele zlo, da su oni tu da bi im pomogli, Arslan bojažljivo pusti majčinu suknju i uze čokoladu. Mladić mu se osmjehnu i pomilova ga po glavi. Bilo mu je malo lakše jer je vidio da im ovi ljudi žele samo dobro, nisu bili zli kao oni što su im uništili grad i protjetali ih iz njihovih domova. Tu noć sve izbjeglice su prespavale u šatorima koji su bili postavljeni na velikoj livadi. U daljini su se mogla jasno vidjeti svjetla nepoznatog grada. I dok su tamo negdje djeca mirno spavala u svojim krevetima, Arslan se priljubio uz majku i zaspao u njenom krilu. Nije mu bilo važno što je previše ljudi oko njega, što je tolika gužva, sve dok osjaća majčine ruke oko svoga struka ne treba mu ništa više. Za sreću je dovoljno tako malo. Iz sna ga budi galama i plač. Arslan otvara oči i vidi veliko komešanje ljudi oko sebe. Žene uspaničeno dozivaju svoju djecu, svi su zbunjeni i izgubljeni. Rečeno im je da idu prema autobusima koji su parkirani malo dalje od šatora. Narod počinje da se nagurava prema autobusima želeći što prije da se spasi ove patnje i bijede. Žene i djeca plaču, jedan čovjek viče na sav glas kako mu nema žene. Doziva je, ali od silne buke i komešanja ne pronalazi je. Počinje da plače. Arslan je tada prvi put u žiovtu vidio suze na licu muškarca. Pitao se tiho u sebi: "Zar i muškarci plaču?" Zanesen suzama srednjovječnog muškarca, dobiva blagu udarac u leđa i ispušta majčinu ruku. Uspaničena masa je počela da ga odvlači sve dalje i dalje. Čuo je majku kako vrišti i doziva ga na sav glas i on je nju dozivao ali je nije mogao vidjeti jer su svi bili dosta visočiji od njega pa su mu zaklanjali pogled. Jecao j i drhtao kao list na vjetru. Neki čovjek mu briše suze sa lica, uzima ga u naručje i unosi u autobus. Arslan pokušala da se istrgne iz njegovog naručja, vrišteći mu govori da ne može još ući u autobus dok ne nađe majku, ali već je bilo kasno. Vrata autobusa su se zatvorila i autobus je krenuo. Priljubio je svoje vlažno lice uz autobusko staklo i jecajući dozivao: "Majko, ovdje sam, dođi po mene molim te!" Pokušavao je prepoznati majku među ljudima koji su ostali ispred auotobusa ali uzalud. Jedino što je mogao vidjeti jeste šarena masa puna tuge i bola koja plače i doziva svoje najmilije. Arslan je i dalje plakao i jecao, ali ljudi u autobusu i nisu previše obraćali pažnju na njegovoe suze, jer su i oni u toj gužvi izgubili svoje najmilije. Okretao se po autobusu i jedino što je mogao vidjeti jesu uplakana i izbezumljena lica. Rijetko ko je uspio ući u autobus zajedno sa svojom porodicom. Tješio je sam sebe da je majka dobro i da će doći sljedećim autobusom. Izmoren od plača, gladan i žedan uspio je zaspati. Trzao se i jecao u snu. Dozivao je majku, dozivao je oca ali niko se nije odazvao. Nije znao koliko dugo je spavao. Probudio ga čovjek koji je sjedio pored njega govoreći mu da su stigli u Njemačku i da moraju izaći iz autobusa. Arslan strašljivim korakom kreće za ostalim izbjeglicama nadajući se da će uskoro ugledati majku. Doveli su ih do velike bijele zgrade i tu su im dali smještaj. Dugo je prošlo otkad je Arslan posljednji put vidio zgradu bez rupa od gelera granate. Divio se toj blijedoj građevini od betona. Dali su mu krevet ali to mu više nije bilo važno. Mogao je on spavati i na podu samo da je njegova majka pored njega. Svi oko njega su bili uplakani i prestrašeni, djeca su jecala, a muškarci su uzdisali i brisali znoj sa čela. Toliko bola i tuge skupilo se na jednom mjestu, u jednoj sobi. Prolazile su minute, sati, dani. Arslan ne zna koliko je dana prošlo otkako su ih smjestili tu. Lijepo mu je, nije gladan, ima čistu odjeću i jedan par cipela. Sve bi to dao samo da je njegova majka sada sa njim. Još uvijek je nije pronašao, ali ne gubi nadu. Dovoljno mu je da zna da je živa i da nikada neće odustati od njega. Zbog nje i pokušava da bude hrabar. Počeo je da uči brojeve jer želi majku da obraduje kada se ponovo sretnu. Zna da će ona biti ponosna na njega. Već danima mašta o susretu sa majkom. U jedno je siguran, a to je da će se jednoga dana, zajedno sa majkom, vratiti u rodni grad, u svoj skromni dom. Ali kada će taj dan doći u to još nije siguran.

Šejla Musa