Znam
da si usamljen i željan sna. Znam da je tvoja košulja boje svježeg ljetnog
jutra nakon kiše. Sve bi dao da izuješ svoje cipele, baciš ih na drugi kraj
svemira. Možda ti nije plava najdraža boja, ali kad te nebo pogladi po obrazu,
moraš ju zavoljeti.
Voljela
bih da zajedno pišemo pjesme na obali, dok nam samo rijeka života pada na
misao, a lišće tako skladno dodiruje naše duše i žubori s toplim zrakom našom
maštom bez granica. Spavajmo noći pod nebom. Zapetljane zvijezde u tvojoj kosi
i travke oko vrata koje te škakljaju. Kog briga što si bacio svoje cipele. Neka
ih obuje neki proleter i proleti životom neprimjećujući svoju ukrug utabanu
stazu. Mi ćemo pisati pjesme, malo niže od njegove staze, na obali jedne,
najobičnije rijeke.
Lana Sučec
Nema komentara:
Objavi komentar