Gorčina

U predahu života koji me živi

Stisnem tvoje ime

U ćošak svojih usana

I znam:

Da još si tu, u meni,

Duboko u meni,

Kao tumor koji miruje,

Kojeg se pravim da nemam.

Predugo već,

Sve moje ćuteći protestuje Tebe

Želeći da odeš,

Iz ove duše.

Zato te žvačem  I sitnim psovkama,

Gazim I sapirem tuđim tijelima,

Šibam  I meljem kletvama.

I opet ,

Sve gadosti te ne mogu isjeći

Iz moga mesa.

Zato zazivam dušu pjesnika

Jer potrebne su mi one prave riječi

Da napišem pjesmu Tebi Nedostojnom

Naprosto ove moje kao da su sirove I ćoškaste

Strše  I šibaju po mislima

Nezgrapno mi ispadaju iz usta.

I opet,

Dugo I teško ćute o Tebi.

I ne preostaje mi ništa sem da

 Zazivam dušu pjesnika

Molećivo proseći za one prave riječi

Čije oštrice će izrezati moju  bolesnu unutrašnjost

Otrovanu Tobom,

Koji već predugo

Parazitiraš u meni.

Emina Isić