Gledam nju onako malu, neiskvarenu, još uvijek nije saznala kakvi su ljudi. Nije osjetila koliko zlobe u ljudima ima. Ne zna da nije svaka ljubav bezuslovna. Nije vidjela da ljudi pretežno vole sebe, ako i to.
Gledam nju, svoju sestričinu, kako polako uči prve korake, prve riječi. Kako se osmjehuje svima. Pruža ruke, grli, šalje poljupce...Gledam je i vidim jedan novi život koji tek počinje. Jedan život koji je tek u fazi rasta, razvoja koji još uvijek bezuslovno daje ljubav.
Prvi njen osmjeh i svi smo bili srećni. Njena prva riječ izmamila je osmjeh na našim licima. Krenula je borba, čije ime će prvo naučiti. Koga će prvo dozvati? Koga će prvo poljubiti, zagrliti?
Kao da zna da euforija vlada medju nama, svima se podjednako osmjehuje, izuzev majci, njoj je ipak najviše. Svakome jednako pruža šansu da je zabavlja. Svakoga na neki isti način, iskreno voli. Ako se to može nazvati ljubav.
Gledam je i učim. Učim ponovo ono što sam negdje zaboravila. Učim davati ljubav, a ne tražiti je natrag. Učim grliti ljude, kada im je zagrljaj potreban. Učim se smijati i besmislenim stvarima. Ponovo učim i neke riječi, počinjem da tepam, valjda se prilagođavam njoj. Učim se igrati.
Izgleda da se uloge mijenjaju. Umjesto da ja njoj budem učitelj, ona je meni. Tada uviđam da su ljudi zaboravili mnogo toga. A možda jedostavno ne žele ni da znaju. Zaboravili su šta znači druženje sa drugima, sada su virtuelni. Zaboravili su šta je osmjeh ili nemaju vremena za njega. Zaboravili su uputiti lijepe riječi drugima, jer ih oni ne dobijaju. Zaboravili su pružati nježnost, pažnju, ljubav, zaboravili su na to. Predali su se svakodnevnom životu. Užurbano, ažurno, bez ikakvih dodatnih emocija.
Možda ipak nisu? Možda to ide sa godinama? Možda samo dok smo djeca čeznemo za ljubavlju, pažnjom? Možda samo tada i znamo da je pružamo? Možda se to sve gubi kako odrastamo? Život počinje da nas okupira raznim obavezama. Nemamo vremena ni za sebe, a kamoli za druge. Virtuelni svijet napreduje sve brže i brže, a mi se sve više i više gubimo u njemu. Davali bismo ljubav, ali kome? Primali bismo ljubav, ali od koga?
Za trenutak zastanem, pogledam nju i vidim da ima nade. Da ljubav ipak možemo davati, ali i primati. Ona to isto zna, pa me tako čvrsto zagrli, poljubi i nazove „keka.“ Kako to lijepo zvuči. Vjerovatno nije još svjesna šta ta riječ znači, ali po mom osmjehu vidi da mi prija. Počinje sve češće da je koristi, shvata da me to čini srećnom.
Zar jedna sitnica može da izazove toliku količinu sreće? Zašto se onda ljudi češće ne pozabave sitnicama, a manje krupnim stvarima?
Bojim se samo da kada uđe u svijet odraslih da će kao i ostali izgubiti volju za sitnicama. Podleći pod uobičajeni stil života. Bojim se da ono „keka“ neće više biti zbog iste namjere.
Sada je srećna. Sada i druge čini srećnim. Sada daje bezuslovnu ljubav. Sada snažno grli. Prepoznaje kada smo tužni, kada smo srećni i pokušava nas razveseliti. Vjerovatno nesvjesno, ali radi to. Voli da trči, da se smije, da igra. Pjesma nije ni počela, ona već pleše. Ne dozvolja da se naljutiš na nju, ma šta god da uradi. Naprosto ne možeš, kada vidiš to neiskvareno lice koje shvati da je pogriješilo. Uviđa greške i radi na njima. Raspoznaje šta smije, a šta ne. Mada još uvijek radi šta želi. Kada sam najtužnija, uz nju se smijem. Onda kada mislim da nemam vremana, za nju ga ipak nađem. Kada želim da se izmaknem od problema, poigram se sa njom. Kada želim bilo šta zbog čega ću se osjećati voljenom, srećnom, zadovoljnom obratim se njoj. A ona je još uvijek dijete.
Sanja Janjić
Nema komentara:
Objavi komentar