Lako je dići ruku na nekoga
Ko je tako sitan, nježan i mali
Lako je udariti ženu čovječe
Shvataš li da ti hrabrosti fali.
Kad digneš ruku na biće tako
tad znaj da si sahranio sebe,
majku si svoju udario jako
proklestvo tad pade na tebe!
Ne misli da si junak do neba,
što udario si slabijeg od sebe
žena je nježnost, ljubav joj treba,
budalo, pa ona živi za tebe.
Zar onu koja ti je decu rodila,
Nju udariti, pa ruka ti teška…
A ona te je svijetom vodila,
čovječe znaj, život je vrteška!
Pak ružnu riječ kada pomisliš
svoj jezik tada odsjeci i baci,
ništa ne radi, dok ne promisliš!
Duša će ti biti u paklu na muci.
Dođi do pameti, pogano sjeme,
Ona te voli ko tvoja majka.
Pokaj se, zamoli, krajnje je vrijeme,
pruži joj život, nek bude bajka!
Voli je samo, život ti dade
prekrasnu ti je djecu izrodila.
Kad ruku digneš, nek u vatru padne
poštuj je ona ti je zvijezda vodilja.
A kada digneš tu ruku svoju,
sjeti se sebe, kad udaren si bio
zagrli tada ljepoticu svoju,
kada te udare život nije mio.
Krv i voda sa lica joj pada,
kao u Hrista kad ga izdaše,
samo je oprost sada ti nada.
I pred Bogom i ljudima krivi,
muškarci priznaše.
Stefan Đurić
Nema komentara:
Objavi komentar