Za poeziju je uvijek prekasno

Ubijena nerazumijevanjem versifikacije književnosti,
uzet će kuhaču i mijesiti riječi i slova u lonac snova
znajući da će strašni sud debelog profesora
odmahnuti rukom i reći da se ostavi ćorava posla,
poezije, stihova i književnosti. Uspjeh pripada muškom rodu.

Isprepadana postporođajnom depresijom asistentice
debelog profesora, ostavit će knjige i zaboraviti
pisanje, jer je život oda strahu i nesigurnosti.

Pokidat će sve ruže pored puta i baciti ih u rijeku
želja, nesigurno čekajući hoće li proći ispod mosta
i naći svoj put u daljem toku. Plašit će se.

U vrtlogu nesigurnosti i želje, čitat će o poetici ruševine
i tražiti svoj izlaz u bezizlaznom konceptu obrazovanja.

Zatvorit će oči i maštati o valceru u kojem riječi
pri pokretu konstruišu pjesmu. Otvorit će oči
i vidjeti tango smrti u kojem  strah obuzima poeziju
i guši je. Plešu strast i strah, pa ko pobijedi.

Za poeziju je, ionako, uvijek prekasno.

Merima Handanović