Često te se sjetim

Često te se sjetim!“ reći ćeš mi

dok ispijamo kavu

nakon obilne večere i nebitnih razgovora

kojima punimo zastrašujući muk

što nas steže

i s gorčinom u prsima

brojimo praznine na zidovima

u traženju zaklona od svijeta i istine

dobivajući se tek

iskrom na rubovima očiju

sramežljivo i nevino

kao da smo opet djeca.

I sjedit ću ogoljela

beživotno promatrajući kako se

potpuno sukobljen sa stvarnošću

zabijaš u mramorne spomenike

i lomiš ih po navici

pa prekopavajući prastaru grobnicu

nervozno

tražiš

izgrebano obličje,

mrtvački zadah ili

barem jedan trag

nečega što odavno već ne misli, ne osjeća i ne govori

i dobro mu je tako.

Napokon, ti si samo lebdeći u svom svijetu

smetnuo s uma

da nisi gospodar podzemlja,

a ja nisam Perzefona

u istoimenom komadu

jer oboje prešutno razumijemo

između tišine i nelagode

kako smo odavno već teatar

u kojem si ti mali bog,

a ja tvoja lutka na koncima

pa se igraš do besvijesti

i priređuješ spektakle

za razdraganu nepostojeću publiku

i svoje osobno zadovoljstvo

stoga ćeš po navici

razmaženo tražiti razumijevanje

toplom majicom,

koljenima,

kariranim stolnjakom,

sklopljenim Dürerovim rukama

i restoranom na rubu grada,

a ja gledat ću

kroz staklena vrata

na drugu stranu ulice

umorna,

umorna,

umorna.

...

„Često te se sjetim!“ reći ćeš mi

kršten lažima

i otići ću poput ratnice

što je upravo presudila nedorasloj djevojčici,

lutki

i teatru

presudivši tako samoj sebi,

rađajući se nanovo iz crvenila,

izlijevajući krv izgubljene borbe

na pločnik

ne osjećajući ništa

doli vjetra što puše kroz čitavo biće.

Matea Andrić