Izgubljeni u zemlji krvi i meda

Meni je knjiga uvjek predstavljala djelo u koje utkam malo sebe, dodam mašte i priče koje se vezuju za neko prošlo, sadašnje ili buduće vrijeme. Moju zemlju oduvjek je razarala prošlost. Koja se posmatrala sa one mračnije strane. Možda, je to bila i greška ljudi koji u njoj žive.Što su je omotavali crnilom postaknuti nečim jačim. Ukrašavali je bojom tuge, a ne sreće. Sad je došlo vrijeme, da se  obavije svijtelijim bojama. Da se iznesu i ispričaju na svjetlu dana neke veselije priče.

Tuga razara čovjeka. Budi u njemu zvijer i želju da drugom nanese bol, ili ga umrtvi do drugog vaskrsnuća.Treće stanje u bolli nepostoji.

Kažu: "Bosna je zemlja krvi i meda. Koliko daje gorčine, toliko pruža slatkoće. Mjesto spajanja i razdvajanja. Uzimanja i davanja, svega što u čovjeku ima, a najviše života".

Da li bi sebe mogli porediti sa svojom zemljom? Da li nas dvije imamo istu sudbinu? Da li će naš vijek biti kraći ili duži? Da li će viječno postojati vrijeme spajanja i razdvajanja? Da li ću ikad moći reći volim te i prgrliti te bez straha i bojazni? Da li će u njoj ikad biti normalno da ruke spajamo, iako se ti zoveš Damir, a ja Jelena?

Toliko pitanja imam, sa njima zaspim i sa njima se budim.

Svaku noć novi san me prati, kao duga kišu. Neki snovi su jasni , a neki tako nerazumljivi i magličasti.

U snovima vidim svoju zemlju drugačije. Čudno je koliko lijepih slika može da se stvori, kad sve posmatraš širom otvorenih očiju , puštajući druge da grade svoj i poštuju svoju vjeru , ime i znak koji nose.

"Osećaš li ti taj miris"?- upitala je djevojčica sa žutim loknicama tamnokosog dječaka koji je stajao kraj nje.

"Da, osjećam. Samo ovo nije onaj ružni miris koji se širio poljem, kad sam se vratio po mog cuku Lesija. Ovo je neki drugi, ljepši miris. Sličan onom kad majka unese crvene ruže u kuću i stavi ih u vaznu. A, one mirom mirišu".- rekao je tamnokosi dječak.

"Hoćeš da se igramo"?- pitala je plavokosa djevojčica koja je u ruci držala svoju lutku. Lutkina kosa je bila izlomljena i čađava. Jedna ruka na lutki je nedostajala. Ipak, ona se nije odvajala od nje, već je čvrsto držala uz sebe . Grleći je i dajući joj dio svoje topline i ljepote.

"Hoću. A, zašto tvoja lutka nema lijepu kosu, kao što je tvoja"?- pitao je tamnokosi dječak.

"Ne znm. Žurila sam da stignem majku, a ona je pala. Oko nas je bila vatra. Jedan plamen je zahvatio lutkinu kosu  i obojio je u sivo- crnu.. Uplašila sam se i pobjegla u šumu. Više se ničeg ne sjećam".- rekla je plavokosa djevojčica.

"Nemoj da se plašiš. Ni moga psa Lesija nema. Ja sam sada ovdje. Daj mi ruku. Idemo sad da se igramo na nekom ljepšem mjestu."- hrabrio ju je tamnokosi dječak.

Djevojčica rumenih obraza i crvenih usnica, nasmeši se i pruži ruku dječaku. On ju je sa osmjehom prihvatio. Zatim su potrčali u susret Suncu i nestali u njegovim sjajnim zrakama".

Otvorila sam oči.Sunce me je zaslijepilo.Tu noć nisam navukla žaluzine na prozore.Noć je bila tmurna u očekivanju kiše, bez nagoveštaja sunčanog jutra. Ponovo sam sklopila oči,a li ovaj put da bih upila sunčevu toplotu. Zatim sam začula sitne korake.Moj mlađi sin se šunjao na prstima.U ruci je nosio svog žutog, plišanog medu. Za njim je išla i njegova sestrica. Sunčeve zrake bacala su zlatni sjaj na njegovu kosu i izgledalo je kao da je zlatom okupana. Kosa joj je bila  u loknicama, kao kad sam ja bila mala. Nasmešila sam im se i raširila ruke. Oboje su uskočili u moj krevet, dajući mi svoje ručice i nežne poljupce Pri dodiru loknica moje kćeri i plišanog mede moga sina, vratila su se sećanja na san.Setila sam se tamnokosog dječaka i djevojčice sa zlatnim loknam. Dvoje djece koji su se slučajno zadesili na jednom mjestu, koje vrijeme nije moglo promjeniti. Neke više sile, neke jače čike zavadile su krv koja se do skora mješala i stvarala neka druga, nova i  bolja pokolenja.

Istraživala sam svoju zemlju poslednjih godina, prateći sva dešavanja koja su ostavila trag na mojoj duši i u mislima. Želela sam da sve ružno poklopim lepim stvarima koje su se desile. Bilo je toliko lijepih priča, samo ih je trebalo ispričati. Jedan mškarac udahnuo je neobičnu želju u mene .Želju da se borim za ono što je vrijedno , jer vrijednost je ono čemu cijelog života težimo. On je postaknuo toliko toga u meni. Verovala sma da ćemo se zajedno boriti , ali on je nestao. Ja sam nastavila dalje, ponesena inatom, prkosom i onim što se zove "Balkanskim duhom". Krenula sam sama u nepoznato , vođena istinskom željom.Željom da se sve prikaže drugačije.Našla sam prave priče, stvorila divne fotografije i poželela da ih pokažem svijetu, koji je jedino vidio crnilo koje nas obavija, ma koliko ga mi čupali od sebe.

Ima puno priča, a ja sam izdvojila neke.

Jedna je o bendu, a druga o mladom bračnom paru. Interesantne, jer su nastale u gradu, koji se uz njih budi iz pepela , a kojeg su svi zaboravili. Sete ga se samo onda kada se upali hiljadu reflektora u godini i danu koji ima dvije jedinice. Svi isti, ljudi od krvi i mesa, ali različitih imena i vjera. Neki su Srbi, a neki Muslimani.  Neki su bili bolji na klavijaturama, a drugi na žicama. Jedni od njih muzički obrazovani, a drugi nadareni. Različiti i drugačiji, a opet jedno u stvaranju predivnih melodija.

Samo malo dalje, na kamenim temeljima, neke od porušenih zgrada sedeli su dvoje mladih. Momak i djevojka. On ju je grlio, dok je ona nježno milovala svoj veliki stomak, pri svakom udaru malenog bića koji je rastao u njemu. Momak se zove Rusmir, a ona Ruža. Kako će se zvati njihov budući sin ili kćer, ostaje da se vidi. Njegovo ili njeno ime neće biti toliko bitno, koliko njegovo postojanje i to što su ona ili on rođeni baš tu u tom porušenom gradu.

Junaci  iz ovih priča, vraća moju zemlju na nove, pravilnije kolosjeke, prkoseći svojim duhovima i postojanjem svima, a najviše nečovjeku, bez slova č!