Kad duša zajeca

Kažu da sam mrtav. Da je moja duša davno otišla da ukrasi neko ljepše mjesto. Pričaju i da sam sada samo jedan obični most. I jesam. U očima ovih, da tako kažem, pokvarenih ljudi ja nemam dušu i davno sam umro. Jesam. Izgubio sam dušu. Moja duša je otišl onog dana kada je nestalo sloge među mojom dječicom. Otišla je pognute glave jer se moja djeca posvađaše i poubijaše. Nekada sam bio ponosan, sretan i pun ljubavi. A sada. Sada sam samo most. Most koji trpi rat iako je davno stavljena posljednja tačka na tu priču.Tužna je moja priča. 

Priča kojoj ne vidim kraj, a počela je davno.Živio sam lijep život. Ljepši ni u bajkama nema. Svaki novi dan sretniji od prethodnog. Okružen srećom i ljudima koji su me voljeli. Moje dvije sestre, moja anđela dva. One su me čuvale i držale za ruke svakog dana. Onako snažno i zaštitnički  kako samo sestre mogu. Njihova sestrinska ljubav je bila neizmjerna. Nisu dozvoljavale da padnem. Nisu iako bio teret koji stoji između njih. Tu su bili ljudi. Moj narod koji je činio moju sreću još većom. Uljepšavali bi mi svaki dan. 

Koliko sam samo sreće vidio dok bi prelazili moj luk, a ja još sretniji kada vidim ta ozarena lica kako se smiješe. Svi su bili sretni. Mnogo zaljubljenih duša je koračalo preko mene. A ja stajao ponosno, i divio se njihovoj ljubavi. 

Volio sam te dane. Volio sam vidjeti djecu kako se igraju na plažama moje rijeke. Volio sam vidjeti dječake i djevojčice kako se zabavljaju dok se kupaju u rijeci, a moja rijeka sva hladna, grlila ih. Raj. Ali onda se sve promijenilo. Došli su neki čudni dani. Magla je bila po svuda, a pokoji čovjek koji bi prohodao mojim lukom više nije bio sretan. 

Nisam znao šta se dešava. Ti ljudi koji bi prolazili su hodali užurbano, i kko se meni činilo, sa strahom. Upitah sestre, ali ne odgovoriše mi. Nedugo zatim i moje sestre se naljutiše jedna na drugu, a ja onako nemoćan između dvije vatre, trpio bol ne znajući šta se dešava. Počela me preovladavati tuga. Svaku noć sam se tješio da je sve prolazno, da će ujutro opet sve biti kao prije, ali nije bilo. Kroz svu tu zbrku sam bio previše umoran, nekako iscrpljen i nemoćan. I odjednom sam se potopio u dubinu suza ovog grada.

Tu je počeo moj san. Nerado ga se sjećam da ti pravo kažem. San nije bio kao drugi snovi. Ovaj je bio bolan. Duša kao da je htjela da iskoči iz mene, kao da su komadi moga tijela letjeli na svaku stranu. Ali nisam se mogao probuditi. Koračao sam iz jedne noćne more u drugu. Mnogo sam se plašio. Okretao sam se, dozivao i preklinjao moje sestre da me dohvate za ruku. Nisu se pojavile. Bez njih je strah bio veći. Sanjao sam krv. Krvi je bilo po svuda. Umjesto osmijeha, na licima ljudi bila je mržnja. Čak i na licima djece.

 Ni traga onoj sreći. Svaki san se pretvarao u more. Strašne noćne more od kojih je moja duša bila sve slabija. Sve se svodilo na isto. Pucanj, krv i mržnja. Dan za danom sve je bilo isto. Svaku noć sam dozivao sestre, a one se nisu odazivale. Ugrabio bih tek pokoji minut mira, ali onda bi opet sve počelo. Puno gore nego prije. Nisam znao šta da radim. Suze su tekle, a ja sam se bespomoćno dušio u njima. Konačno sam se probudio iz tih noćnih mora. Napokon kraj snovima o pucanju, krvi i mržnji. Polako otvarm oči. Od zraka sunca baš slabo vidim. Jako sam nestrpljiv. Tako želim vidjeti svoj narod.A tek moje sestre. Želim im ispričati kako sam imao noćne more, i kako sam se mnogo plašio jer ih nije bilo. 

Otvorio sam ih, ponovo sam ugledao svijetlo dana. Okrećem se i vidim sestre. Šute i stoje. Kao da se i nisam probudio. Pričam im, a one me ne čuju. Čudno. San kao da je predugo trajao. Sve se izmjenilo. Mislio sam da je do mene. Mora da jeste. Sve su krive noćne more i ti prokleti snovi. Sve je u redu, tu su ljudi. Došli su da uveličaju moje buđenje. Bio sam sretan, alli u neku ruku i zabrinut. Ništa nije bilo isto. Prolazili su dani, a ja nisam mogao prepoznati svoj grad. Sve je bilo mnogo čudno, ne znam kako da opišem.

 Ruševine, strah i tišina su opčinile grad. Posmatrao sam ljude, nisu više bili sretni, nije bilo osmijeha, samo ta mržnja kao u snovima. Pokoji zaljubljeni par bi prošao i dao bi mi nadu, i onda bi opet nestala kada vidim mržnju. A onda mi rekoše Kule, moje sestre između kojih stojim evo punih pet vijekova. Rekoše mi da moji snovi nisu bili snovi. Rekoše mi da su suze iz sna bile moja Neretva. Rekoše mi da je mržnja iz snova bio rat, a bol koja me odvede u snove, rušenje mene samoga. Mene! Ukras Mostarski! Zar mene da ruše? Zašto? Kako? Milion pitanja, a odgovora nigdje. 

Znam da mi se srce slamalo, a duša treptala od bolova. Kao da je htjela iskočiti iz mog tijel. Danima sam razmišljao. U mislima, pitanjima nije bilo kraja. Jadno sam se osjećao. Zar nisam bio radost ovoga grada? I ponos isto? Zar nije sreća bila moje drugo ime? Izgleda da sam živio u zabludi. Sva ta ljubav je izgleda bila lažna. Jedina istina su moje sestre. 

Bio sam uvrijeđen i ponižen. Ali sam isto tako bio samo most. Kameni i bezosjećajni most koji je tu da stoji i šuti.

Tu sam i dalje. Stojim. Jest da moja duša više nije tu. Otišla je. I bolje da jest. Ne želim da osjećam ovu mržnju među mojim narodom. Samo ću stajati. Biti ću nijemi posmatrač napravljen od kamena. Napravljen da stojim.

 Da stojim tu i razdvajam dva svijeta u jednom gradu. "Grade" oprosti meni, ljepoti tvojoj i ponosu tvome. Oprosti mi što razdvojih dvije sestre. Dvije sestre koje nikad nisu niti će ikada, dodirnuti jedna drugu. Molim te grade, Bar to učini za mene.

Mirsad Demić