Ukloni turobni paravan koji je godinama
nasukan na tvoje oči, pa ne vidiš ono što
ti je srcu drago majku, sestru , brata, prijatelja koji osjeti da mu trebaš.
Približi se daljini, uprljaj ruke radom,
a bogatstvo duše unovči sadakom. Prepoznaj onoga koji nema, prepoznaj onoga
koji krije i kad mu je teško, odazovi se pozivu u pomoć, ne okreći glavu kad
nemanje vidiš, budi dio onih koji te zovu da zajedno sa njima kreneš pomagati i
davati. Ugrizi se za jezik kada te
srdžba obuzme, napuni oči istinskim sjajem , pokaži strpljivost
pred zaključanim vratima, jer Onaj koji ih je zaključao ti je dao ključ u dovi.
Kada te život nagazi zaplači, pa onda
uzdignutih ruku sa dovom suprotstavi mu se, budi istrajan pred utvarom koja
nikada ne miruje skrštenih ruku a zovu je budućnost. Ne sudi ljudima jer nikada
nećeš shvatiti ljudske postupke, uvijek ćeš nailaziti na čvor koji će te
dodatno obeshrabriti, nekada rastužiti a samo uporni će ga odvezati. Postani
nebo, ne daj da te drugi sputavaju u postizanju tvog uspjeha. Nosi na sebi ono
što imaš, to te ne određuje, nasmiješi se drugima, a u srcu nosi ljubav prema Svevišnjem, pa onda prema ljudima koji u tebi bude radost, pokajanje i istinu.
Cvrkući, uveseli lica izmučena prošlošću, nemoj sebi dopustiti da grakćeš kao
vrana. Sve što ti ruke poletne dotaknu
neka blista, ne dozvoli da te lijenost obuzme, da besmisao ušeta u tvoj život.
Stvoren si da ovom svijetu doprineseš, da tvojim odlaskom sa ove prolazne
stanice suze umiju lice drugim, zahvalnim što su te upoznali. Shvati da dok
dišeš bit ćeš sklon gubicima, insan je uvijek na gubitku, jer nije došao da bi
imao došao je da bude, da daje i ostavi trag sjećanja. Budi uvjeren da će se iz
najvećeg očaja roditi najljepši dar onima koji vjeruju i osaburaju.
Voli do
srži, ako treba izgori od ljubavi jer ćeš doživjeti čistu pobjedu nad mrtvilom duše. Ne budi
prazan jer nikad nećeš osjetiti istinsku vrijednost bola, koji će ti udahnuti
novi smisao postojanja, natjerati te da misliš mudrije, da prevaziđes plitkost
riječi. Ne dopusti drugima da popunjavaju prazninu, da postanu stanari koji
svojim nesavjesnim a nekada i podmuklim postupcima ruše tvoj hram ljubavi.
Ne
želim da se zovem čekanje, moje ime je sadašnjost , gašenje svega u jednom
momentu koji me razdvaja od prošlosti. Zato dragi čovječe, kad se spremaš na
put duhovnosti, bježanja od prošlosti nemoj pakovati sve one stvari koje ti
koče osmijeh, vlaže oči. Ne čekaj ljepše dane, jer ne znaš kad će oni doći,
tvoje je da isijavaš osmijehom u svakom trenutku, neka blagi povjetarac bude
tvoje povlačenje u svoje odaje, gdje ćeš se napuniti novom energijom
života.Čekanje nekoga, kako samo suludo zvuči... To dođe kao da čekaš nekog ko
neće doći, nije li neizvjesnost ta koja čovjeka pecka do kosti, prestani
čekati, živi.
Zapitaj se ko jos čeka na tebe, kome se nisi nikad pojavila a
čekao te, da li te boli to ? Neće te zaboljeti, ti nisi znala da te on čeka, ti
si živjela u svakom trenutku. Ne treba li svako trenutak
samoće, odvojenost od svih da se napuni snagom i voljom za život. Svaki uzdah,
pogled podsjeti nas da smo samo svoji, ne tuđi ali uporno želimo pobjeći od nas
samih. Naši koraci svakog minuta, sata stvaraju jednu priču, oživljavaju...
Svaki trenutak je prošli, ali zašto se uporno vraćamo njemu? Zašto srčano
želimo da se uhvatimo u koštac sa prošlošću? Kao da tražimo, čeprkamo po onome
što nam je izazvalo udaljenost od sebe samih, biserne oči, nanizane uspomenama.
Na svaki spomen, oklizne se bisrena suza
niz baršunaste obraze, ne želim da je zaustavim. Neka tako puštena, ode u
zaborav i zaledi spomen zbog koje je potekla. Ispraćamo prošlost, onda se
vraćamo budućnosti, koja za nas smrtnike rađa novo pitanje, rađa strepnju, te
pakujemo kofere prošlosti kako bi dočekali budućnost, nepredvidivu a svijetlu i
sve je dobro dok je imamo i ona je naša.
Nejra Kršo
Nema komentara:
Objavi komentar