Mlinarica

-Tamo daleko... tamo gdje nema briga ni loših ljudi.

 U drvenoj, odveć staroj kućici pronalazim svoj mir. Jednostavno, pronalazim sebe. To je jedno maleno selo u kojem je prije bilo na stotine kuća. Starinskih kuća. Ali prokleti rat uništi sve. I kuće i ljude. Nestade sve... u trenu. 78- godišnji dedo sagradi jednu malehnu, drvenu kućicu u kojoj je pronalazio svoj rahatluk, mir i sreću. Moj lijepi dedo daleko od svih, sagradi drvenu kućicu pred kojom se trenutno nalazim.

  Mog dede više nema, ali kuća je tu. Za sjećanje, barem. Stara, drvena, na pola oguljena ograda, koju je već pojeo zub vremena, i dalje stoji uspravno i posmatra. Bašča u kojoj se nekada nalazilo stablo jabuke i dalje pomalo diše, ali bez dede je, jednostavno, pusta.Bez njegove brige i njege. Dok sam posmatrala bašču, kroz glavu mi prođoše scene iz djetinjstva.Sjetih se ljuljačke na kojoj me dedo svakodnevno ljuljao. Najednom se vratih u svijet u kojem sam i bila. Morala sam se vratiti.

  Velika, drvena kućica stoji gordo i uspravno poput kraljice već dugi niz godina. Polahko otvaram drvenu kapiju i laganim koracima se približavam dedinoj kući.

  Otvorih stara, škripava vrata i u samom ćošku oronule kuće ugledah staru, drvenu stolicu na kojoj je moj dedo poslije večere sjedao i čitao knjige. Polagano se ljuljao na staroj stolici stavljajući velike naočale, udubljujući se u prve retke knjiga. Uvijek je čitao,

  ali ponajviše od svega, volio je knjige o ratu. Čitao je sve dok nije oslijepio. Kada je izgubio vid, ja bih mu čitala. Čitala bih mirno, polahko, lagano i spokojno. Baš kao on. Sve je razumio i uvijek me sa polaganim osmijehom pomno slušao i naprosto, uživao.

 Bacih pogled u drugi kutak polumračnog sobička, u kojem se nalazila polica sa par knjiga. Ugledah prašnjavu policu, sa prašnjavim, odavno neotvorenim knjigama. Preplaviše me emocije te se poneka suza nježno spusti niz moje hladno lice.

  Izađoh do velikog, starog mlina koji je dedinom smrću prestao da radi. Odavno se nije pokrenuo, ali odlučih ga posjetiti i vidjeti da li se išta promijenilo. Ali ne. Sve je ostalo isto. Sve netaknuto. Uđoh u mlinaricu i pogledah stroj koji je već odavno zakržljao od rđe i ostao netaknut. Pored mlinarice bijaše tamna prostorija u kojoj se sijekao duhan. Dedo je oduvijek bio pušač. Žestoki pušač koji nije mogao živjeti bez duhanskog dima. Ugledah stari sto na kojem su bili malehni tragovi duhana. Uočih izmaknutu, zahrđalu stolicu i dedinu mašinu za punjenje cigareta.

 Bila je zalijepljena za sto dugi niz godina. Na malehnom, drvenom stalku ugledah crno- bijeli televizor. Eh! Ko je još imao televizor u sobi za rezanje duhana? Samo moj dedo. Uvijek je bio poseban.

  Na televizoru uočih dedino naliv- pero i pismo koje je napisao svojim vještim rukama. Na potiljku pisma bijaše napisana i godina. 1987. Otvorih staro pismo te pročitah prve rečenice: "Za jednu, jedinu i nezamjenjivu. Za saputnicu života moga i kraljicu moju dragu."

  Dok sam čitala prve retke dedinog pisma, shvatih da je riječ o neni. Neni koja je davno umrla i bez koje njegov život nije baš najbolje funkcionisao.

  Najednom, pogledah kroz prašnjavi, polumagloviti prozor. Ugledah opet mlinaricu te mi u glavu navališe sjećanja iz djetinjstva. Nekoliko slatkastih sjećanja dok sam bila malena.

  Kroz maglu sam se dosjećala oronule, drvene klupice na kojoj sam sjedila zajedno sa dedom. Tu mi je najčešće pričao svakojake priče i zabavljao me. Igrali smo se i razbacivali žito. Naposlijetku, dedo bi uzeo mlin za kahvu i mljeo.

  Vrato bi se sa tacnom na kojoj su bila tri fildžana. Njemu, neni i meni. Ali, nene nažalost nije bilo. U popodnevne sate, oprao bi dva fildžana, a onaj treći, onako suh, vratio u staru vetrinu. Znao je da je više nema. Srce bi mu se steglo na trenutke, ali onda bi se sve vratilo na staro.

  I ne primjetih, već mi se nekolike suze skotrljaše niz lice i odlučih da krenem. Pri samom odlasku uđoh još jednom u staru kuću. Razgledah dobro, okrenuh se i pođoh.

  Pored nekadašnjeg stabla jabuke nađoh bijeli, debeli, pleteni šal. Bijaše da ga je nena splela svojim zlatnim rukama. Uzeh ga drhtavim rukama i mirišući ga, napustih dedino ognjište. Napustih dedinu zemlju. Napustih dedino najdraže mjesto. Napustih dedinu mlinaricu.

 Selma Žetica