Prošlo je mnogo godina od dana kada
sam je zadnji put vidio. Pamtim je kao predivnu
djevojčicu, plave kose i očiju čistih poput mora, sa tek navršenih 17
godina života. Čista nevina dječija duša. I sad nakon toliko godina sretoh je
na željezničkoj stanici. Teško je zaboraviti te prodorne plave oči, rekao bih i
plavu kosu, ali više nije plava, ne liči na sebe, ali oči, oči su ostale iste.
Kristina?, ona podiže pogled, Kristina, moja Kristina!
Nije rekla niti jednu jedinu riječ,
ustala je i zagrlila me snažno. Slušali smo tišinu, prošlo je vrijeme, naše
vrijeme. Nisam je zaboravio, znam da nije ni ona mene. Svojim prisustvom prije
mnogo godina promijenio sam tok njenog života, srušio sam joj one djevojačke
snove o vječnoj sreći sa voljenim čovjekom. A ja vječita skitalica, nikad nisam
našao svoj istinski mir, uništim sve sto dotaknem, jednostavno drugačije ne
znam i nikada nisam znao.
Kaže mi da čeka muža na ovom peronu. Nisam
imao hrabrosti da joj postavim pitanje, je li sretna sa njim? Bojao sam se
odgovora.! U daljini se čuo voz. Kristina ustade i krenu prema nekom čovjeku
crne kose, koji za ruku vodi djevojčicu. Njena plava kosa, baš poput
Kristinine, dok je nije obojila u tu odvratnu crvenu, sakrivala je njeno nevino
dječije lice. Samo mi reče, ZBOGOM, baš kao ja njoj te julske noći. Dok odlazi
sa drugim čovjekom, u glavi vrtim film i sve su mi naše slike ispred očiju.
Bože, moja Kristina živi sa drugim čovjekom. A ja, ja vječita baraba!..
Ulazim u voz i odlazim tamo gdje me čeka NIKO!
Sanela Pripo
Nema komentara:
Objavi komentar