POGLED U VJEČNOST

S

reo sam sinoć ponovo tog čovjeka. Sam je, tužan, nesrećan, gleda samo u falšu i u prazninu. Prolazio sam tom ulicom mnogo puta i uvijek ga sretnem u takvom stanju. Polu pijanog, sigurno gladnog ali što najviše boli tužnog. Šta se desilo tom nesrećnom čovjeku? Zašto je postao takav? Ne vjerujem da se takav rodio. Ko mu je uzeo dane? Posmatrao sam ga dugo svake naredne noći kada sam tuda prolazio. Uvijek iste radnje, isti pokreti, kao da mu je samo to važno. Popije malo iz flaše, pogleda zatim u nju a onda njegov pogled završi negdje u daljini, praznini, beskonačnosti. Kao da nešto ili nekoga tamo traži. Nešto što je izgubio. Nekoga koga nema. Ponudio sam mu smještaj i hranu. Odbio je, ponosno. 

-          Ne treba mi to - rekao je samo.

-          Recite šta vam treba, učinicu sve ? - insistirao sam.

-          Ono što trebam davno me je pretvorilo u ovo što sam sada - rekao je gledajući u onu istu prazninu.

       Ispričao mi je sve. Sve ono što ga je dovelo do toga. Bio je nekada ugledni gospodin, profesor, bio je primjer. Sada je niko i ništa. Sve što je imao dao je za ovo što je sada - ništa! Sanjao je i želio porodicu, ženu i djecu. Ništa mu se nije ostvarilo. Ništa sem, žene.                 

Kada je upoznao nju, vjerovao je da je osvojio svijet. Sa njom je bio sve, kralj, vladar nad životom i smrću. Bila mu je prava, prva ljubav. Prva i ona prava. Osjećao je to čitavim bićem onoga dana kada ju je prvi put vidio. Prva i poslednja... Međutim ona nije marila za njega, za ono što joj je on pokazivao. 

     Možda nije odgovarao njenim standardima, nije bio njen nivo. Odlučio je da joj kaže sve..sve ono što osjeća, što ga muči. Samo je o njoj razmišljao iz dana u dan. Našao ju je i sve joj rekao otvoreno, iskreno od srca. Saslušala ga je a onda samo bez riječi okrenula glavu i otišla. Gledao je dugo u tom pravcu. Pratio svaki njen korak. I kada je nestala iz vidika njegovog oka i dalje je samo stajao i gledao, gledao...gledao… Ostao je tu dugo vremena, možda do jutra, možda i čitav naredni dan. Ne zna ni sam, ne sjeća se.

     Sjeća se samo njenog odlaska. I čutanja. Tišine. Mučne i teške. One koja je zauvijek postala dio njega. Tišine koja je nadomjesitla onaj dio koji je otišao sa njom. Pronašao je tada sebi druga, flašu, alkohol. Postepeno je počeo da se opija. U pijanstvu se osjećao nekako bolje, kao da mu je to pomagalo da zaboravi. Da zaboravi nezaboravno. Nju. Taj odlazak. Svaki dan mu je postajao isti, dok se svi dani nisu pretvorili u jedan jedini. Želio je da nestane, pobjeći nije mogao a i nije imao gdje.  Prestao je da odalazi na posao. Nešto ga je izjedalo iznutra.

     Pustio je bradu i kosu. Misleći da će tako postati neko drugi. I od tada je ovakav kakvog sam ga sreo i upoznao. Zapušten i tužan, nesrećan. Od onog dana uvijek dolazi na ovo mjesto, ovo gdje ju je poslednji put vidio. Mjesto sa koga je otišla jednom, jednom i zauvijek!

-          Zašto je nikada nisi tražio? - pitao sam, ne znajući šta da kažem. Pomalo ubijen onom što sam od njega čuo.

-          Nisam, eto tako - odgovorio je.

      Nije želio da kaže. Boljelo ga je mnogo Ona ga je boljela, sjekla kao mač koji lako oštricom presjeca sve čega se dotakne. Postao sam uznemiren, unutra. Zaćutao sam, no ipak sam ga upitao, jer u nama postoji nešto mnogo jače od nas samih.

-          Trebao si potražiti neku drugu, bolju možda - pokušavam da bilo šta čujem od njega. Da nekako prekratim smrtnu tišinu posle onog odgovora.

-          Ne, druge je nisu vrijedne. Voljeo sam jednom i zauvijek - dodao je pogledavši po prvi put u mene.

     Tada sam u tim ocima vidio LJUBAV. Vidio sve ono što osjeca, vidio taj odlazak. Sjajile su NADOM, nepokolebljivom. Zato je tu svake noći. Čeka Nju. Čeka je da se vrati, čeka jer joj nije rekao sve. Primjetio je da ga gledam i skrenuo pogled.

-          Zato si uvijek ovdje - dodao sam.

-          Da, zato - čuo sam glas nesrećnog čovjeka.

-          I dokle tako – upitao sam.

-          Sve dok je tako potrebno, za ljubav ne postoji čekanje - promrmljao je.

     Više nisam mogao ništa da kažem, ništa da pitam. Ostao sam bez riječi, onih pravih.        Još uvijek je na onom istom mjestu, sa flašom u rucu i pogledom u daljinu, u beskonačnost. Pogledom ka Njoj, za Njom. Traži je. Čeka. Nada se. I ostaće tamo. Ostaće zauvijek.    Vječno, baš kako i voli.

     Ponovo večeras ga gledam, prolazim. Iste radnje, baš iste. Isti pogled, sa nadom.               Gleda i netrepće. Dok ovo večeras pišem pitam se da li vrijedi. Da li vrijedi čekati, bilo šta? Pitam se koliko ce još izdržati tamo... Da li čovjek može toliko da voli?                                    

Kolika je snaga ljubavi? I da li smo svi pomalo ON!!!

Stefan Đurić