Tajni put života
Hoće li razvedriti? Nakon sati
neprolaznog natapanja utabanih puteva žednih i pustih prolaznika, nakon
sapiranja ulica od gnusnosti i težine ljudske misli i koraka, hoće li stati? Sa
istoka dolazi, kažu da takve ostaju dugo i tmurne su. Ako se i raziđu oblaci na
tren, smeteni nekom od igara visinskih vjetrova, opet se brzo sastave, i opet
pada. Takve su sarajevske kiše, mrdnuti ti ne daju, a sve te ostalo mami van. Duša
nenaspavana snom smiraja, srce željno ustreptalosti i opojnog mirisa aška
starom popločanom kaldrmom do kutka sigurnog susreta a slučajnog pogleda, svaki
udar u kamenu strunu brzim korakom, a opet- nema te. Valjda i jeste upravo ta
gužva koja te čuva samog, daje ti prostor da slobodno pogledaš i uzdahneš i
onda- odeš. Dođe vrijeme kada jedino sigurno ti postane dosadno i teško, vuče
te korak dalje, niz ulicu, daleko od mjesta gdje si ostavio nade i snove,
uzdahe i želje. Uzaludnim se učinila svaka borba i potreba da pronađeš utočište
u nečijem srcu, na kraju ostaneš samo izgnanik, izblijedio u sjećanju, istjeran
iz srca. Istjeran nečijom glađu za ljubavlju i osjetivnošću, nadomještenom
iscrpljenom svjetlošću tvoje želje za drugačijim trenom i životom. Pretakanje
želje u tuđu potrebu nikada nije urodilo plodom, jedno je uvijek moralo da
padne... Ne prestaje da se ponavlja isti scenario i boli ista rečenica, ostaje
dugo kao ova sarajevska kiša, umorna... Kraj je oduvijek bio preblizu početku,
ni naslućen ni poželjen, samo napisan u redovima sudbine preblizu da bi
trajalo. Razvedri li ikada ikome, ili se samo zavaravamo slabim odsjajem poneke
zalutale zrake? Jesam li iz skupine koja je davno izgubila svoje sunce? Na
balkonskom prozoru izdigla se munara, zelena, nepokretna, pomalo sama.
Navikneš na samoću i neki deseti dio
tuge što se uvukao u svaki kutak tebe, tuga koja se nekada zvala zanesenošću i
tihom srećom. Možda je sreća bila previše tiha pa je tako lahko zamijenjena,
neću saznati...
Rutina postane život, iz jednog u
drugi dan hodiš uvjeravajući se u sigurnost ponovljenog dana i trenutka,
čekajući čudo i promjenu dok bježiš od iste, ni sam ne znajući kuda i zašto.
Korak po utabanoj kaldrmi više nema
smisao, ne vodi nikome, samo vraća stare poznate ulice i vodi ukrug, bez kraja
i početka, daleko od onoga gdje bi želio biti. Želio - jer sve oko tebe tvoje
je a tuđe je, nosi pečat stranog na sebi, čak ni uspomena više nije tvoja,
vezana je za one koji odoše. Hode putem za drugim i drugačijim danom, tuđim...
Pokušavam da pišem, da vučem riječi
skladno i mirno poput molitve, uvlačeći bijele niti. Ne ide. Zaludu sunce iznad
grada i dan zamišljen, nije bijel. Vjerujem da je zato što nijedna riječ nije
sklopljena u trenu, svaka za sebe je skup dana i sjećanja sažetih u cjelinu i
sjećanje. A sve je prolaznost, neminovno je... Prošla sam i ja onog trena kada
sam posegnula za sigurnošću rutine i odlučila se za ostanak u poznatom, a ne
trebam. Treba dalje, znam.
I svaki je onda korak borba sa samim
sobom i svime što te okružuje, unaprijed napola izgubljena bitka, ishod
predvidiv dok krade smisao samog odlaska u boj možda posljednim koracima, ne
znaš... Nejasno u svijetu objašnjenja ostaje onaj jedan korak kojim sve počinje
označavajući kraj ili početak, dvije uzajamne vatre što se poništavaju a jedna
bez druge ne mogu. Često udarajući o zid vlastite sreće upitaš se vrijedi li
tražiti smisao i bjelinu iznad utabanog starog puta i poznatog grada ili
upotpunjuješ utjehom besmisao jedne zore za drugom.
Potrebno je mjesto gdje si sam sa
svojim mislima, da odahneš, odmoriš, vratiš se sebi i pospremiš rasuste
dijelove. Jedna mreža u sunčanom danu da se njiše polahko u ritmu sa svakim
novim dahom što znači sekund života i ozelenjela livada kroz čije se vlati
provlače posljednje zrake sunca dana što će da usnije, ništa više duši ne
treba, i niko. I razmišljanje je neprikladno za takav prizor, narušilo bi
spokoj, bilo bi preglasno za tišinu koju tražiš, previše nasilno za nježni
povjetarac u krošnjama. Ne mora slovo biti prenešeno na papir da se utoli žeđ
za olakšanjem na duši, dovoljno je imati ga na ruci, saviti mu stranice i dati
im oblik želje i misli što treba da ode da bi te oslobodila i otplutala u
širinu oko tebe, da se rastopi u moru drugih kaplji tuđih nada što se sudaraju
jedna da drugom i tako poništavaju bivstvovanje jedna druge stvarajući
ravnotežu, a tebe napuštajući, ostavljajući mjesta za druge, lakše, bolje. Daš
mu oblik aviona od papira, krhak i malen i baš takav jedini pogodan za let na
povjetarcu što nailazi pored tebe i obilazi te, ide dalje, tamo gdje ga ne
vidiš i ne pratiš više, nezavisan od tebe traži svoj put dalje. On onda plovi
vjetrom nošen da nestane, ostane zakopan među drugima, više ne pripadajući
tebi, niti bilo kome drugom. Treba ti jedan takav dan da te smiri i spremi za
dalje, za put koji je tu ali ga ne vidiš, nisi spreman da ga vidiš jer se bojiš
odredišta. Vodio bi dalje iz kruga u kojem se motaš istim utabanim putevima a
želiš da ideš gore, promijeniš tok i otvoriš novu bocu sa tintom što piše
život...
Tamo negdje je zapisano sve- svaki
tvoj novi udah, pokret, pogled i riječ, nada sakrivena i otkucaj srca u
savršenom ritmu i skladu, danas za sutra, tuga za sreću i bol za oslobođenje...
Dođe dan kada se stvari jednostavno poslože, dobiju smisao, zastaneš na stanici
na koju odavno putuješ a nikako da dospiješ, pronađeš je i osmijehom označiš
dan i početak. Pogled ti ostane utopljen u grad pred tobom i zalazak sunca koji
gledaš možda posljednji puta prije nego se ponovo otisneš dalje, zaploviš, ali
tu, sa tog mjesta i stanice života na koji si nastojao da dođeš a nisi znao da
si je gledao svaki dan i kretao prema njoj
pronađeš kartu za dalje, za novi put, ne da ideš ukrug iznova i iznova
čekajući čudo da se desi bez ijednog atoma napora koji daš od sebe. Ispni se na
ovo uzvišenje iznad grada na kojem sam ja sada i pogledaj, šta ti vidiš? Ono
što je predamnom puno je svega, toliko je tu izmiješano svake emocije da je
šarenilo iz kojeg se dižu krici tuge i sreće ruku pod ruku jedno s drugim, i
neobjašnjivo je... Ako bi gledao svoje lice tada, suncem na zalasku obasjano,
smireno, pomalo zgrčeno od svjetla koje lice upija sa zapada spremajući se da
krene istoku, vidio bi spremnost da se samo okrene u trenu i krene dalje,
znajući da je spremno za dalje, ostavljajući sve od sebe tu na tom mjestu, i
krećući korak za korakom bez osvrtanja... Okret i treptaj, spokojan izraz lica
i pramen kose na vjetru dok se okreće odlazeći možda zauvijek značit će mnogo
više za tebe nego za one koji te ispraćaju. Bit ćeš zaboravljen nakon nekog
vremena, oživljavan u slučajnim pričama i pomenom na nešto gdje si bio sa
nekim, ali vremenom će sve slike tebe da izblijede i ostat ćeš zapamćen jedino
peru koje je pisalo tvoju sudbinu i put uz napor koji prođeš, žrtvu da postaneš
boljim, bogatijim za iskustvo i darovan novim danom u kojem se budiš, iako
možda sam, ali sretan.
Sretan sa mišlju da se sve dešava baš
onako kako ti godi, kako se osjećaš sigurno i imaš kontrolu nad događajima sa
ishodom kojem nazireš dopadan kraj. Misao koja oblikuje naš svijet mora da bude
potaknuta događajima od kojih nijedan ne liči drugome i ničiji nije isti, svako
pronađe drugi razlog i osjeća ga svojim kada kaže da je sretan zbog njega. Što
za tebe znači sreću, za druge je tek vremenski slijed u životu koji te ne
dotiče, ne poistovjećuješ se sa njim da bi mu pridavao važnost i trud da ga
upamtiš i iskoristiš. Sretan jer konačno imaš snage da zakoračiš na novi put
jer si završio, jer se sve posložilo... Lice suncem na zalasku obasjano,
smireno, pomalo zgrčeno od svjetla koje upijaš sa zapada spremajući se da
kreneš ka istoku, ostavljajući sve od sebe na tom mjestu, krećući bez
osvrtanja. Jer, nije ljubav i sreća sve
što misliš da nije, a jedino su bez čega ništa drugo nije*...
*Posljednja rečenica je preuzeta od
eM.
Alihodžić Fatima
