Ti postojiš
Znas
li koji je najgori osjecaj na svijetu? Najgora kazna, najveca uvreda? Biti
ignorisan. Zamisli ovu situaciju: dolazis u skolu, na radno mjesto, gdje vec
trebas biti svaki dan. Pozdravljas se sa rajom uz mali osmjeh, mada si
nesiguran bi li se uopste trebao pozdravljati sa njima. I vidi stvarno, oni te
otjeraju, odjebu od sebe uz nesto podrugivanja. Kazu, de, bjezi odavde, dosadan
si, fuj si, odjebi. Okej, odmaknes se, slusas muziku u cosku, pozdravis se sa
jedinim prijateljem ako je tu. Znas da tamo nisi zeljen, ali ipak, ti POSTOJIS.
Vidis, to je glavna rijec ovdje. Ti postojis, zivis, osjecas, izazivas reakciju
kod ljudi, cak se i druzis. Funkcionalna osoba sve u svemu. Zamisli sada sebe u
ovoj situaciji: dolazis u skolu, vidis, na klupi raja iz razreda sjedi, pricaju
neke gluposti o fudbalu, kladjenju, parama kojim ce kupiti cigare. Prilazis,
vadis slusalice iz usiju, pozdravljas se sa jednostavnim "cao". Jedan
momak dize glavu, pogleda te kao da si nesto najodvratnije sto ljudski mozak
moze pojmiti, kao da nisi nista vise od onog pseceg govneta pored trotoara.
Kako se sada osjecas? Ne moras odgovoriti, ja to vec predobro znam. Osjecas se
kao da ne postojis. Kao da si umro, kao da si tek neki sablasan duh na ciju
pojavu ljudi reaguju nekom vrstom urodjene mrznje ka drugacijem, ka nepoznatom.
I sada, kada znas da si nevidljiv, da si mrtav za ljude oko sebe, ti odustajes.
Pozelis da si stvarno mrtav, pozelis se predozirati tabletama, nafiksati
heroinom, baciti pod voz, pozelis si prerezati vene i uzivati u prizoru svoje
bezvrijedne krvi kako tece. Ti stvarno i iskreno zelis da nestanes, jer ti
zivot nema smisla ako si sam. I stvarno, polako, sat za satom, dan za danom ti
nestajes. Svake sekunde ljudi oko tebe isisavaju iz tebe preostalu ljudskost.
Pocnes to smatrati bolescu, i sam je se zelis rijesiti. Ispocetka se boris
protiv toga, ne zelis da budes poput ostalih, ne zelis da budes samo jos jedan
nasilnik, ali, na kraju moras odustati. Sam si protiv, kako ti se cini,cijeloga
svijeta. Do tada su isisali vec iz tebe zadnji trun dobrote, i svu nadu i svu
zelju za borbom za bolju planetu, za neke druge, bolje ljude. I napokon, kad se
izlijecis od tabu bolesti zvane ljudskost, sve prestaje. Zavrsis skolu,
promijenis posao. Onda, cudo; ne mozes da vjerujes! Vise nisi razlicit, uklopio
si se! Sretan si! Prodjes pored beskucnika na ulici hladnog izraza lica,
jedinom prijatelju iz srednje skole kazes ruznu rijec, opsujes mu Boga kad ti
kaze da si sada drugacija osoba i da mu se to ne svidja. Kazes, sta tebe briga
kakva sam ja osoba, i ne trebas mi. Odjebes ga, hladnog pogleda. I ne sjetis
se, u svemu tome, sta si prije bio, za sta si se borio, i ne shvatis, u
beskrajnom mraku svoga sada vec besmislenog postojanja, da si postao ono sto si
nekada davno mrzio, cega si se bojao i sto si prezirao. Ne shvatis da si i ti,
u toj nekoj krvolocnoj borbi za opstankom, postao samo jos jedna sjena necega
sto je sebe nekada davno nazivalo covjekom.
Azra Bećirović
Nema komentara:
Objavi komentar