Čovjek ne zna da ima krila, neka pogleda
Divlje smo ptice koje nisu svjesne svojih krila, prinuđeni u neznanju da hodamo po svojim uvjerenjima tvoreći od njih svoju verziju istine.
Čije zemlje branimo? Našeg pradjeda ili našeg praunučeta? Čije ideale? Čije puteve? Čije greške? Predodredili su nas naši prošli slijepci, preskočili smo lekcije o letenju. O stvaranju. O zbivanju. O shvatanju. O življenju.
Mi se uporno upoređujemo, nadograđujemo kao aplikacije, ali tuđim shvatanjima. Pod istorijom koju su tvorili drugi ljudi, pravimo sebi idole. Sami smo sebe ukrotili. Koja sramota za tolike umove! Paradoks provučen kroz polovnu istinu. Naučen je čovjek fakultetski obrazovan čovjek. Da li je? Da li je diploma mjerilo znanja? I šta je to na kraju znanje? Umjeće življenja ili skup teorija o različitim predmetima? Misterija prožeta ljudskom psihom, nerazumljiva za pečatom ovjerena stečena znanja, a dostupna svakom čovjeku bez obzira na pol, rasu i uzrast.
Kako da razumijemo misteriju stvaranja ako sami sebe ne razumijemo? Ograničili smo svoje znanje na unapred određene tvrdnje takođe ograničenih ljudi. Nivo koji smo dostigli srazmjeran je našim uvjerenjima. Pa da vidimo, u šta vjerujemo? Mnogi će reći u Boga. Da, ali kako? Kojim tvrdnjama? Bog je istina? Bog kažnjava? Bog je dobar?
Dobro, a šta smo mi? Ljudi, šta smo mi? Zbir naših prethodnika, zbir njihovih života? Mi smo rat i mir? Mi smo Rusija i Amerika?
Mi smo zločin, kazna ili gnijev?
Mi nismo tuđa emocija! Tuđa reakcija na određeno dejstvo. Nismo!
Nismo ni tuđi zločin.
Nismo ni dobro djelo našeg pradjeda.
Nismo država! Pogrešna učenja su sve rasprostranjenija, pa da li je pametan čovjek, čovjek sa diplomom? Da pitam još jednom, ili ćete malo razmisliti?
Svojim mozgom, svojom inteligencijom, a ne lažnim vjerovanjima koja su prekrila srž istine.
Vakum je rasprostranjen kroz naše umove, prazan prostor, ogromna bjelina. Zasadili smo čitavu istoriju običnog čovjeka, zasadili smo prošlost, pa se čudimo kakva nam je budućnost nikla.
Eto takva da nam gnijev, ljubomora i pohlepa obično nadjačaju spokoj, ljubav i darežljivost. Istina je zaista, što sijemo to žanjemo. Ako posijemo kukuruz, koje su šanse da tu nikne paprika?
Ako posijemo ljutnju, koje su šanse da nikne mir? Zašto se zadržavamo na trenutnom stanju kada je bezbroj stanja u kojem možemo biti. Jer nismo voda. Naše tijelo je 80%voda, mi nismo naše tijelo, ne starimo, ne raspadamo se, koliko god se rušili uvijek ćemo biti tvrđava. Jer nismo jedno, mi smo sve, kompletna suština života nismo samo materija. Mi smo dublje od fizičkog, mnogo više od emocije, mnogo suptilnije od duhovnog, mi smo zbir i razlika. Sve i ništa u svemu podjeljeno sa dejstvom uma i mirovanjem svjesti. Život i smrt je samo krug u kome se okrećemo do trenutka kada shvatimo da su nam nikla krila i odletimo dalje od tog kruga, u svoju suštinu.
Razlika među nama je ogromna količina različitih informacija na koje različito reagujemo. Sve ostalo je sličnost. I glupost. Obična ljudsk glupost koja pokriva sopstveni vakum u obilnom (ne)znanju. Pojednostavili smo život na dobro i zlo koje više i ne razlikujemo. Sve se stopilo, sraslo, crno i bijelo je posivilo, pomodrilo, zaudara na ustajalost, na neupotrebljene talente, zaboravljene ciljeve, zatrpane prve želje-najsvjetlije, na zagasito plave pokrete kista koji je stvarao novo nebo, na okršaj između Sunca i kiše. Sve se pomješalo, čovjek se pretvorio u predmet traženja, u tri lista kupoprodajnog ugovora, u novu kolekciju jesen-zima2016. I novčanice su izgubile vrijednost, pa se više dječiji snovi ne kupuju za marku. Već za novi pametni telefon. Da se upoređuju sa drugarima, prazne glave-puni telefoni. A u biblioteke, tek navrate neki što baš moraju, vrijedni školarci žedni znanja koje ih ne zanima. I oni, neki što svoj život upotpunjuju još ponekom dozom dobrog štiva koje hrani um, proširuje vokabular, i odmori nas uopste od ovog umornog življenja i moranja da sve bude novo i tek otpakovano. A mi polovni, dotrajali, ubijeni, raspolovljeni, razneseni, posoljeni prazninom, na nama stare rane u koje se ne dira, tamo su nam zakopane naše davne želje, proekcije življenja, naše dotrajalo djetinjstvo i jedna molitva kao mantija ponavljana, da nas izbavi od sopstvene propasti. Nas, ptice koje su zaboravile da imaju krila, ili im nikad niko nije ni rekao... Žalosno.
Čije zemlje branimo? Našeg pradjeda ili našeg praunučeta? Čije ideale? Čije puteve? Čije greške? Predodredili su nas naši prošli slijepci, preskočili smo lekcije o letenju. O stvaranju. O zbivanju. O shvatanju. O življenju.
Mi se uporno upoređujemo, nadograđujemo kao aplikacije, ali tuđim shvatanjima. Pod istorijom koju su tvorili drugi ljudi, pravimo sebi idole. Sami smo sebe ukrotili. Koja sramota za tolike umove! Paradoks provučen kroz polovnu istinu. Naučen je čovjek fakultetski obrazovan čovjek. Da li je? Da li je diploma mjerilo znanja? I šta je to na kraju znanje? Umjeće življenja ili skup teorija o različitim predmetima? Misterija prožeta ljudskom psihom, nerazumljiva za pečatom ovjerena stečena znanja, a dostupna svakom čovjeku bez obzira na pol, rasu i uzrast.
Kako da razumijemo misteriju stvaranja ako sami sebe ne razumijemo? Ograničili smo svoje znanje na unapred određene tvrdnje takođe ograničenih ljudi. Nivo koji smo dostigli srazmjeran je našim uvjerenjima. Pa da vidimo, u šta vjerujemo? Mnogi će reći u Boga. Da, ali kako? Kojim tvrdnjama? Bog je istina? Bog kažnjava? Bog je dobar?
Dobro, a šta smo mi? Ljudi, šta smo mi? Zbir naših prethodnika, zbir njihovih života? Mi smo rat i mir? Mi smo Rusija i Amerika?
Mi smo zločin, kazna ili gnijev?
Mi nismo tuđa emocija! Tuđa reakcija na određeno dejstvo. Nismo!
Nismo ni tuđi zločin.
Nismo ni dobro djelo našeg pradjeda.
Nismo država! Pogrešna učenja su sve rasprostranjenija, pa da li je pametan čovjek, čovjek sa diplomom? Da pitam još jednom, ili ćete malo razmisliti?
Svojim mozgom, svojom inteligencijom, a ne lažnim vjerovanjima koja su prekrila srž istine.
Vakum je rasprostranjen kroz naše umove, prazan prostor, ogromna bjelina. Zasadili smo čitavu istoriju običnog čovjeka, zasadili smo prošlost, pa se čudimo kakva nam je budućnost nikla.
Eto takva da nam gnijev, ljubomora i pohlepa obično nadjačaju spokoj, ljubav i darežljivost. Istina je zaista, što sijemo to žanjemo. Ako posijemo kukuruz, koje su šanse da tu nikne paprika?
Ako posijemo ljutnju, koje su šanse da nikne mir? Zašto se zadržavamo na trenutnom stanju kada je bezbroj stanja u kojem možemo biti. Jer nismo voda. Naše tijelo je 80%voda, mi nismo naše tijelo, ne starimo, ne raspadamo se, koliko god se rušili uvijek ćemo biti tvrđava. Jer nismo jedno, mi smo sve, kompletna suština života nismo samo materija. Mi smo dublje od fizičkog, mnogo više od emocije, mnogo suptilnije od duhovnog, mi smo zbir i razlika. Sve i ništa u svemu podjeljeno sa dejstvom uma i mirovanjem svjesti. Život i smrt je samo krug u kome se okrećemo do trenutka kada shvatimo da su nam nikla krila i odletimo dalje od tog kruga, u svoju suštinu.
Razlika među nama je ogromna količina različitih informacija na koje različito reagujemo. Sve ostalo je sličnost. I glupost. Obična ljudsk glupost koja pokriva sopstveni vakum u obilnom (ne)znanju. Pojednostavili smo život na dobro i zlo koje više i ne razlikujemo. Sve se stopilo, sraslo, crno i bijelo je posivilo, pomodrilo, zaudara na ustajalost, na neupotrebljene talente, zaboravljene ciljeve, zatrpane prve želje-najsvjetlije, na zagasito plave pokrete kista koji je stvarao novo nebo, na okršaj između Sunca i kiše. Sve se pomješalo, čovjek se pretvorio u predmet traženja, u tri lista kupoprodajnog ugovora, u novu kolekciju jesen-zima2016. I novčanice su izgubile vrijednost, pa se više dječiji snovi ne kupuju za marku. Već za novi pametni telefon. Da se upoređuju sa drugarima, prazne glave-puni telefoni. A u biblioteke, tek navrate neki što baš moraju, vrijedni školarci žedni znanja koje ih ne zanima. I oni, neki što svoj život upotpunjuju još ponekom dozom dobrog štiva koje hrani um, proširuje vokabular, i odmori nas uopste od ovog umornog življenja i moranja da sve bude novo i tek otpakovano. A mi polovni, dotrajali, ubijeni, raspolovljeni, razneseni, posoljeni prazninom, na nama stare rane u koje se ne dira, tamo su nam zakopane naše davne želje, proekcije življenja, naše dotrajalo djetinjstvo i jedna molitva kao mantija ponavljana, da nas izbavi od sopstvene propasti. Nas, ptice koje su zaboravile da imaju krila, ili im nikad niko nije ni rekao... Žalosno.
Svetlana Pejić
Nema komentara:
Objavi komentar