Nekad i sad

Nekad i sad

Kažu da smo nekad živjeli sretno. Da smo imali prijatelje, da smo imali okruženje u kome su svi bili jednaki. Slušam ovo i razmišljam o tome. Kako taj lijepi život nije mogao doći do mene i kako to lijepo uopšte može prestati? S obzirom da sam skoro prestao vjerovati da ovaj naš, današnji, teški život ima kraj, ne mogu da vjerujem da su ljudi od sebe ukrali ono što im je najvažnije-život! Život u onom iskonskom značenju i prahistorijskom porijeklu. Gotovo da sam postao i uvjeren da nema odgovora na ova moja, samozatajna pitanja svih nas. Možda i nikada neće biti odgovora, možda nikada i nije bilo odgovora, ali moja ljudska priroda i želja da znam zašto postojim ne dopuštaju mi da se smirim i da kada jednog dana odem sa ovog mjesta, odem bez odgovora.

 Izlazim neki dan u svoju čaršiju, u jednu uobičajenu šetnju koju praktikujem svaku večer pod svjetlima svog saputnika, mjeseca. I baš tu večer u osamljenosti, sjedeći na klupi i posmatrajući taj jesenski moment, ostadoh zatečen! Na jednoj strani ulice prosjaci poredani jedan za drugim. Ispružena ruka, pognuta glava, muk i tišina, a povremeno se čuje i blaga zahvala. Na drugoj strani jurnjava automobila, glasna muzika, ako se uopšte može tako nazvati, koja mi je toliko kvarila ove momente tišine i oholi pogledi stizali su iz tih automobila. Prošao bi i koji prolaznik s rukama skrivenim u sebi, oborenim pogledom, kao da traže nešto na podu. Jedino što se istinski dešavalo tu, jeste da je lišče opadalo, i to i ono lagano, ali sigurno. To je isto kao što mi ljudi padamo. Popnemo se visoko, pa padamo tako da se nigdje više ne možemo zaustaviti osim na dnu. Svi šutimo. Nema niko ni želje da priđe jedno drugom, a svi se znamo, dobro se znamo! Bojimo se jedni drugih, bojimo se i sami sebe. I ja se prepadoh sam sebe u tom trenutku. Tišina mi je postala draža od žive riječi. Ali i ta tišina mi je eto dala neke odgovore. Zastrašujući trenutak. Bio sam strašno uznemiren i krenuh u svoj prividni dom, ali sve ostade iza mene onako kako jeste, ništa se ovim mojim odlaskom ne promijeni. Ispružene ruke, pognute glave, oholi pogledi... Koliko se to stvari dešava oko mene toliko vremena, a da ih ja nisam ni primijetio? Kako se svijet toliko promijenio?!? Nekada smo živjeli, a sada preživljavamo. Borimo se, ili bar pokušavamo, svaki dan za svoju egzistenciju, borimo se za danas. Svaki dan nam razum napadaju iznova i iznova tako bezvrijednim stvarima i glupostima da često pomislim da su ljudi u potpunosti izgubili razum. A ove nam stvari nameću baš oni s oholim pogledom i oni s njima i oni oko njih. Nažalost, naša tišina je postala odgovor. U toj tišini padamo lagano, ali sigurno.

Nekada smo se borili i pobjeđivali, sada pokušavamo da za što više kovanica prodamo svoju kožu. Voljeli smo jedni druge, radovali se jedni drugima, danas sjedimo sami, a pogledi nikako da nam se ukrste. Postali smo prosjaci, izgubljeni i s ispruženim rukama. Želio bih jednog dana da nam na grobovima ne piše da smo umrli, a da nismo ni živjeli. S nadom da sam dao odgovor.