Nekad i sad
Kažu da smo nekad živjeli sretno. Da smo imali
prijatelje, da smo imali okruženje u kome su svi bili jednaki. Slušam ovo i
razmišljam o tome. Kako taj lijepi život nije mogao doći do mene i kako to
lijepo uopšte može prestati? S obzirom da sam skoro prestao vjerovati da ovaj
naš, današnji, teški život ima kraj, ne mogu da vjerujem da su ljudi od sebe
ukrali ono što im je najvažnije-život! Život u onom iskonskom značenju i
prahistorijskom porijeklu. Gotovo da sam postao i uvjeren da nema odgovora na
ova moja, samozatajna pitanja svih nas. Možda i nikada neće biti odgovora,
možda nikada i nije bilo odgovora, ali moja ljudska priroda i želja da znam
zašto postojim ne dopuštaju mi da se smirim i da kada jednog dana odem sa ovog
mjesta, odem bez odgovora.
Izlazim
neki dan u svoju čaršiju, u jednu uobičajenu šetnju koju praktikujem svaku
večer pod svjetlima svog saputnika, mjeseca. I baš tu večer u osamljenosti,
sjedeći na klupi i posmatrajući taj jesenski moment, ostadoh zatečen! Na jednoj
strani ulice prosjaci poredani jedan za drugim. Ispružena ruka, pognuta glava,
muk i tišina, a povremeno se čuje i blaga zahvala. Na drugoj strani jurnjava
automobila, glasna muzika, ako se uopšte može tako nazvati, koja mi je toliko
kvarila ove momente tišine i oholi pogledi stizali su iz tih automobila. Prošao
bi i koji prolaznik s rukama skrivenim u sebi, oborenim pogledom, kao da traže
nešto na podu. Jedino što se istinski dešavalo tu, jeste da je lišče opadalo, i
to i ono lagano, ali sigurno. To je isto kao što mi ljudi padamo. Popnemo se
visoko, pa padamo tako da se nigdje više ne možemo zaustaviti osim na dnu. Svi
šutimo. Nema niko ni želje da priđe jedno drugom, a svi se znamo, dobro se
znamo! Bojimo se jedni drugih, bojimo se i sami sebe. I ja se prepadoh sam sebe
u tom trenutku. Tišina mi je postala draža od žive riječi. Ali i ta tišina mi
je eto dala neke odgovore. Zastrašujući trenutak. Bio sam strašno uznemiren i
krenuh u svoj prividni dom, ali sve ostade iza mene onako kako jeste, ništa se
ovim mojim odlaskom ne promijeni. Ispružene ruke, pognute glave, oholi
pogledi... Koliko se to stvari dešava oko mene toliko vremena, a da ih ja nisam
ni primijetio? Kako se svijet toliko promijenio?!? Nekada smo živjeli, a sada
preživljavamo. Borimo se, ili bar pokušavamo, svaki dan za svoju egzistenciju,
borimo se za danas. Svaki dan nam razum napadaju iznova i iznova tako
bezvrijednim stvarima i glupostima da često pomislim da su ljudi u potpunosti
izgubili razum. A ove nam stvari nameću baš oni s oholim pogledom i oni s njima
i oni oko njih. Nažalost, naša tišina je postala odgovor. U toj tišini padamo
lagano, ali sigurno.
Nekada smo se borili i pobjeđivali, sada
pokušavamo da za što više kovanica prodamo svoju kožu. Voljeli smo jedni druge,
radovali se jedni drugima, danas sjedimo sami, a pogledi nikako da nam se
ukrste. Postali smo prosjaci, izgubljeni i s ispruženim rukama. Želio bih
jednog dana da nam na grobovima ne piše da smo umrli, a da nismo ni živjeli. S
nadom da sam dao odgovor.
Nema komentara:
Objavi komentar