Zloduh ništavila

U ponoru slutnje, dok san zavarava
zagovara zloduh, crn misao kroji
u podmukle sate, u zlo uvjerava
sve misli mi protka, u tminuloj boji.

Sve ljubavi davne, ugasle u lugu
zaborav sahrani, isčezle u noći
zagovara zloduh, iskroji mi tugu
crno zagovara, crnje u bjesnoći.

Zagovara tamu, ništavila dane
u ništavnom eho, gad kulise glas
sve ljubavi uze, zgrmi u bezdane
sve u jedan glas, sve u jedan kas.

Bljeskom osvanjava, zora obasjava
u osvitu dana, budan san se budi
zamka ptičareva, vatru razbuktava
gadosti nakane, sudom bi da sudi.

Zagovara zlobu, lucifera zloduh
oči usanjahu, sunce trenom gasne
uznemiri tajnu, dušom odveć klonuh
zlokobno bez lica, namjere nečasne.

Zagovara noću, tajne sve beskrajne
o ljubavi mojoj i turobnom slutnjom
o predivnoj dragoj, sve u dane vajne
u snu ostadoše, nemira pomutnjom.

U krajičku oka, granu svjetlo bića
osmijeh joj obasja, tmine ptičareve
nahrani, napoji, bez hrane i pića
odagna sve tmine, zloduha ognjeve.

Sve ljepote neba, o oku joj sjaše
obasja mi pute, sastahu se duše
i ljubavi moje, postahu sad naše
oba srca zvuci, u tren odjeknuše.

Sve ljubavi moje, u nju se satkaše
crn oblak razdani, u glasju umilno
plačne oči moje, sav plač otplakaše
zagrli me snažno, zagrli me silno.

Radovan Arežina