Imam razlog zašto odlazim ali zašto da ti objašnjavam kad me ne bi razumio.
Ja imam svoj svijet,neke izmišljene likove koje crtam ispred sebe kad mi je teško. I samo me oni mogu razumjeti.
Ja probleme i sve što me muči riješavam u gluhoj tamnoj noći kad svi ostali bezbrižno spavaju.
Često se pomolim.
Još uvjek sam vjernik,još mi se nije desilo ništa toliko strašno da bih i Boga napustio.
Odlazim a neću daleko.
Tu na jedno brdo gdje ubirem sitne razloge za život.
Tu,gdje posmatram tišinu,igru dana i noći tu savršenu prirodu.
Neću dugo.
Najdalje me je jutro milovalo po licu.
San me prevario i položio u mekanu zelenu travu.
Kap vode sa vlasi kose na blijede usne,probudilo me.
Rosom sam se umio i vratio.
Zašto uopšte brineš?
Pokušavaš mi biti prijatelj.
Uzalud se trudiš.
Ja sam davno prestao da vjerujem u takvu ljubav.
I da su ti sad namjere najiskrenije ja ne mogu da ti dam šansu.
Jer šanse su me do sada mnogo koštale.
Ne pokušavaj da me pratiš jer tu gdje idem žive samo izmišljeni likovi.
I bolje ti je da me tu čekaš poznaniče moj.
Jer ja neću dugo.
Muminović Mahir
Nema komentara:
Objavi komentar