PoliciJA

Na stadionu sam. Na meni je policijska uniforma. Tamno plava košulja, pantalone. Na lijevoj strani značka. Kapa na glavi. Znam da je utakmica jako bitna, ali gledam u teren praznim pogledom. Gledam u teren, prazan je. Tribine, prazne su. To je samo moja slika, realnost je sasvim drugačija. Nisam došao tu u svojstvu navijača, nego predstavnika zakona. Ja ne trebam da bodrim jednu od ekipa, treba da održavam red. Svjestan sam, ali ne mogu a da ne postavim pitanje: „Kako me to oni vide“? Jesam li ja na jednoj strani, a oni na drugoj. Treba li da se plašim. I da li granica između „mene“ i „njih“ prestaje onda kada ja skinem uniformu.

Teme sa ulica sporo dolaze do predstavnika lokalne vlasti, a veliki broj građana je nezainteresovan i distanciran.  Ali to je samo vrh ledenog brijega. Ono malo što je golim okom vidljivo.  Ono što je Bosnu i Hercegovinu oduvijek simbolizovalo jeste njena posebnost u jezičkim u kulturnim razlikama. Te razlike i vredijenosti su uvijek predstavljale izazov, napor i trud za sve njene stanovnike. Usljed konflikata, kriza i ratova koji su ovaj prostor zahvatile, narušeno je sve ono što se zove tradicionalnim kulturnim bogatstvom. Došli smo čak u alarmantnu situaciju da je stepen informisanosti većine, ali i manjina o onim “drugima” i njihovim problemima, potrebama i prohtijevima postao nedopustivo nizak. O “drugima” se zna vrlo malo, a još je gora opšta tendencija, da usljed sve opšte dezintegracije i zatvorenosti ni ne postoji želja za tim. Tolerancija označava trpeljivost. To nije bilo kakvo dopuštanje, već trpljenje, podnošenje, nečeg što nam smeta, što nam se ne sviđa, nečeg što neodobravamo. Ne odobravamo krađu novčanika nekoj starici u tramvaju, ali to trpimo. Ne odobravamo parkiranje automobila na pločnik, ali to trpimo. U najgorem slučaju to čak i radimo. Itekako ne odobravamo ubistvo slučajnog prolaznika u pljački banke. Ne odobravamo čak ni samu pljačku banke. Ali sve to trpimo. Šutimo.

Kako se to demonstrira sigurnost čovjeka. Nekada davno se demonstrirala nošenjem oružja. Mača, vatrenog oružja. Međutim, danas čovjek vjeruje da će ga država zaštiti tako što će upotrijebiti sredstva koja su joj na raspolaganju.  Psiholozi kažu, da prisutnost policajaca na ulicama pospješuje osječaj sigurnosti kod građana. Ukoliko policajca poznajemo lično, povjerenje još više raste.

Međutim,  ni svijet nije stvoren za jedan dan, niti jedan policajac ili jedna policijska stanica mogu sami promjeniti svijet. Učiniti ga boljim. Poboljšati sigurnost. Poboljšati red na ulicama. Građani i policija moraju raditi zajedno. Potrebno je stvarati nove saradnje i nove načine rada kako bi se uzroci opasnosti i samog straha građana uklonili, ili barem smanjili. Upravo iz ovih razloga, policija ne koristi samo vozila, nego idu pješke ili koriste bicikle. Sve u cilju ostvarivanja i poboljšanja kontakta sa građanima.

Borba za red na ulicama, za red u zajednici, za red u državi je dugotrajan posao, a da bi se obavio, potrebni su upornost, odlučnost i znanje. Upornost  i odlučnost mladih generacija, a znanje onih nešto starijih. Postoje dvije stvari koje otežavaju ovu borbu. Sa jedne strane, to su građani koji nisu dovoljno uporni, koji se kod prvih neuspjeha obeshrabre i dižu ruke od borbe za ostvarivanje istog. Za ostvarivanje ljudskih prava. Svojih prava. Drugi razlog je višedecenijski strah građana od vlasti. Kod nas ljudi poštuju vlast i autoritet vlasti, što je u redu, ali ne po svaku cijenu. Zapravo, ne onda kada vlast zloupotrebljava svoju moć. Kako bismo u pravom smislu riječi počeli ozbiljnu borbu za ostvarivanje sigurnosti moramo se osloboditi straha od vlasti. Autoritet se mora poštovati, ali moramo shvatiti da vlast postoji zbog nas, a ne mi zbog njih. Imamo poprilično uzajamnu korist. Ako počnemo ovako da razmišljamo ostvarit ćemo prvu etapu borbe za red, sigurnost, mir, a onda ljudska prava, kako individualna, tako i kolektivna.

Kada su nečija prava ugrožena nemojte sebi reći da vas se to ne tiče, pre svega zato što ćete se možda naći u istoj situaciji. Kada vam se ukaže prilika da vas pitaju za mišljenje nemojte šutiti. Kada vas pitaju za sigurnost, izjasnite se. Recite to jasno i glasno.  Gabrijel Garsija Markes u svojoj pjesmi “Komadić života” u jednoj strofi govori ovako: “Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.” To je i suština priče o policije u zajednici, sigurnosti,  o tome kako je za zdrav život neophodno samo biti čovjek i da su otvorenost i radoznalost, kao i sposobnost da se upitamo i da prihvatamo, da dajemo i da volimo, vrijednosti koje se od prvih ljudi, kroz cijelu civilizacijsku bujicu, nisu mijenjale, niti postoje objektivni i prihvatljivi razlozi za to.

Silma Šibanija