Sunce i trava su svugde isti, ali osećaj koji probudi u tebi dodir
te trave ili zrake sunca na koži, nije isti. Ovde miris mora opija , zrak je
teži,ali opet mi godi. Sunce se vešto krije, daje se , pa se onda brzo i vešto
sakrije iza planine. Trava oko dvorca je čistija i zelenija. Vekovima se ovde
bitke nisu vodile, niti ju je viteška noga gazila. Sve je mirno, uspavano, kao
da čega nekog ili nešto. Dok dodirujem kamen, star vekovima, niz njega lenjo
klizi voda. Mislim da znam odakle ona dolazi. To je vetar nanosi s mora . Ali,
u ovom momentu , u ovoj bajkovitoj zemlji ja želim da verujem, da se stvara i nastaje baš iz
kamena. Ovde je Stvoritelj sve drugačije
uredio, trava je zelenija, voda slanija, kamen tvrdji. Ni malo me ne čudi, što
Irsku zovu, smaragdnom zemljom. Hodajući po ovoj stenovitoj zemlji , naišla sma
na mnoga skrivena mesta uz samu obalu mora. Jedno od njih sam i ja
prisvojila,uvalu u kojoj sam se svih
dana skrivala kupajući se u ovom zelenilu i verujući da ću i ja sama takva
postati. Preporodila sam se i dušom i telom, jer sam uživala u miru i tišini, okupana zelenilom , suncem i morem. Ipak, ma koliko želela ili ne,
provuče se jedan lik kroz moje misli i izadje ispred mene i posmatra me. Da,
dragi tvoje oči, one prelepe zelene oči , na koje me svo ovo zelenilo podseća.
Tvoje oči koje bodu i miluju. Da Danijele tvoje oči. Ko te je takvog stvorio?
Ujedinitelj svih nas, stvoritelj svega na ovoj zemlji ili neko vanzemaljski. Setim se često tvojih
simpatičnih komentara i dosetki o veri. U kojima ni u jednom trenu nije bilo
licemjerja, ni mržnje. Ipak, koliko god se voleli i pronalazili načine da budemo zajedno , ti
si isto tako znao i da nestaneš. Izvitoperiš se u svojim željama , jer bi ti
nešto zasmetalo. Ubolo bi tvoj ego. Zanemariila sam sve tvoje bubice i poželela, baš ovog trenutka da odlutam u naše strastvene noći. U noći u kojima su se
naša tela znojila i crvenila od silnog uzbuđenja i želje. Na mom vratu je bilo
obilježje jedne vere, a na tvom druge vere.Kad god bi se jedno drugom primakli
, privesci bi se sudarili. Kao da su nagoveštavali neku promenu, nešto
epohalno.Bez reči bi se pogledali i skinuli svako svoj privezak, to nešto
epohalno može da pričeka, jer nas očekuje nešto čudesnije. Ni jednu sekundu
nismo hteli gubiti. Pokrenuti zanosom, koji je rastao u nama iz dana u dan
stvarajući mesece i godine našeg zajedništva. Ne mogu reći za nas da smo imali
vezu, a ni ljubav, jer kad bi bar jedno od nas spomenulo tu reč nestali bi.
Prećutno smo dali zavete da reč ljubav u
našem odnosu nećemo koristiti. Postojaćemo, provodićemo noći u postelji ,
dovodićemo naša tela do granica izdržljivosti, puštajući se mašti na volju i
strepeći od svakog novog jutra ni osećanja koje dolazi. Naša tela su bila
slobodna, ali ne i naše misli ,jer su one pripadale drugim ljudima. Delili smo
svoja srca na pola Zavaravali smo sebe
da je ovo samo strast, trenutno zadovoljstvo koje se slučajno produžava i
stavara mesece. Prolazna priča , nešto
kao izgovorena rečenica sa početkom i krajem, bez razrade. Ti si bio moj
početak i kraj . Mi nismo imali sredinu. Trebao si me i trebala sam te. Ni
slutila nisam da će te srce prigrabiti sebi i da ću bez tebe
postati kao školjka bez bisera.
Sad znaš zašto je moj izbor
bila Smaragdna zemlja, jer tvoje oči su me pratile i kad stope nisu.
Ljubica Mlađenović
Nema komentara:
Objavi komentar