NIJE PJESNIK

Nije pjesnik ko već nije
zlatnim vrčom čemer pio,
tužnim perom noćobdije
mrtve snove oživio.

Nije pjesnik ko ne čuje
bosonogi titraj breze,
kad ga vjetar pomiluje,
dok čarobnu igru veze.

Nije pjesnik ko već nije
umirao bezbroj puta,
duša mu je od ranije
zbog ljubavi rastrgnuta.

Nije pjesnik kom su zlatom
zacrtane staze raja,
trnje gazeć', posut blatom
krči pute do beskraja.

Nije pjesnik ko ne živi
svoje smrti od ranije,
i kad dođu dani sivi
svjetlost sunca njega grije.

Nije pjesnik kad vlast grli
slobodu mu duša sanja,
bez okova carstvu hrli,
nebeskome, od postanja.

ZDRAVKO LUKANOVIĆ