Dan mladosti

„Došao si ovdje

Gdje je najnezahvalnije bilo doći

Ovdje gdje je najluđe bilo stići

Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo naići“

Prošao je još jedan dvadeset i peti maj. Prošao je i ove godine Dan mladosti. Tačno prije dvadeset godina taj naziv je promjenjen u dan ubijene mladosti. Pitao sam se zašto promjeniše tako lijep naziv koji slavi mladost u nešto tako bolno i teško. Pitao sam se kako mogu ubiti mladost. Naravno, nisam ni slutio zbog čega sve to. Godine 1995. ja sam došao na ovaj svijet. I dok su se moji roditelji radovali mome dolasku, par stotina kilometara dalje od mene sedamdeset i jedna majka je tugovala i oplakivala svoje dijete. Te godine, tačno na dan mladosti, dok sam ja udisao prvi zrak na tuzlansku Kapiju je ispaljena granata koja je zauvijek sa lica zemlje izbrisala sedamdeset i jedan mladi život. Zauvijek je  utihnula tek procvjetala i nevina mladost. Od tada dan mladosti se obilježava malo drugačije, čitajući imena sedamdeset i jedne žrtve.

Počinjem da osjećam krivicu, jer dok sam ja udisao život, oni su polahko izdisali svoj. Dok se moja majka smijala, njihove majke su žive umirale, a umrijeti nisu mogle. Od toga dana u Tuzli i suza postaje riječ, jer se jedino suzom može iskazati bol za sinovima i kćerima, braćom i sestrama. Jedino ta iskrena suza danas može govoriti o smrti u našim srcima, a  boli sama spoznaja da ćemo sutrašnji i svaki drugi dan buditi se i biti usamljeni za komad duše, dio srca, za jednu neproživljenu mladost.

Imam potrebu da se izvinim svim žrtvama ubijenim na dan mladosti. Imali su godina koliko ja imam sada. Nisu imali vremena da uživaju u životu. Svoje naljepše godine proveli su skrivajući se od granate, da bi im ta ista granata zauvijek oduzela mladost i snove. Nisu imali vremena da griješe u životu, da se zaljube, u krilu da drže svoju djecu, svoju unučad. Oni su morali da umru, da bi mi danas živjeli. Imali su svoju mladost, imali su cijeli život pred sobom, baš ono što mi imamo danas. Njima je šansa oduzeta, ali je zato nama pružena mogućnost da se borimo zbog prekinute mladosti. Da se borimo da nam se ovo više nikada ne ponovi. Pružena nam je mogućnost da pamtimo sedameset i jedan ugašeni život i da obećamo sami sebi da ćemo svaki dan zahvaljivati što smo živi, jer život je previše vrijedan da ga izgubimo zbog prokletog rata.

Poslije svega je ostala sedamdeset i jedna neutješna majka koja svako veče tuguje za svojim čedom. Baš kao što Mak Dizdar kaže u svojoj „Uspavanci“

„Nikad se nećemo rastati

Nikad tijelu moga tijela

Dušo moje duše

Nikada

Znam“,

 tako svaka majka zna da joj smrt ne može izbrisati trag njenog djeteta u njoj. Svaka ta ugašena mladost je do toga dana maštala o slobodi, o prestanku rata. Maštali su o svojoj djeci sve dok se njihove misli nisu u kamen pretvorile da svjedoče o sjaju bisernog oka, jednog maja, jednog trena. Zbirka „Kameni spavač“ od maka Dizdara teži ka tome da se probudi spavač pod stećkom. Upravo njegova poema stoji uklesana na spomen obilježju nevino ubijenim žrtvaman na tuzlanskoj Kapiji:

„Jer ovdje se ne živi  samo da bi se živjelo

 Ovdje se ne živi  samo da bi se umrlo

 Ovdje se umire da bi se živjelo“

Ovi stihovi Maka Dizdara vječno će da podsjećaju na zločin i mladost čija se radost ugasila u jednom trenu.

Šejla Musa
Komparativan književnost i bibliotekarstvo